Multilingual Scriptures Home » Croatian Bible » Lamentations
| Croatian Bible | ||
| Chapter # | Verse # | Verse Detail |
| 1 | 1 | Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica, nekoć velika među narodima. Vladarica nad pokrajinama, na tlaku sad ide. |
| 1 | 2 | Noći provodi gorko plačući, suzama pokriva obraze. Nikog nema da je utješi, od svih koji su je ljubili. Svi je prijatelji iznevjeriše i postaše joj neprijatelji. |
| 1 | 3 | Izagnan je Juda, u nevolji je i u progonstvu teškom. Sad živi među poganima, ne nalazi počinka. Svi ga gonitelji sustižu u tjesnacima. |
| 1 | 4 | Putovi sionski tuguju jer nitko ne dolazi na svetkovine. Sva su vrata razvaljena, svećenici uzdišu, ucviljene su djevice njegove, a on je pun gorčine. |
| 1 | 5 | Tlačitelji njegovi sada gospodare, neprijatelji likuju: Jahve ga ucvili zbog grijeha njegovih premnogih. Djeca mu otišla u izgnanstvo pred tlačiteljem. |
| 1 | 6 | Povukla se od Kćeri sionske sva slava njezina. Knezovi joj postadoše k'o ovnovi koji paše ne nalaze; nemoćni vrludaju ispred goniča. |
| 1 | 7 | Jeruzalem se spominje danÄa bijede i lutanja, kad mu narod dušmanu u ruke pade a nitko mu pomoći ne pruži. Tlačitelji ga gledahu smijući se njegovoj propasti. |
| 1 | 8 | Teško sagriješi Jeruzalem, postade kao nečistoća ženina. Svi što ga štovahu, sada ga preziru: jer vidješe golotinju njegovu. On samo plače i natrag se okreće. |
| 1 | 9 | Skuti su mu uprljani, nije ni sanjao što ga čeka. Duboko je pao, a nikog da ga tješi. "Pogledaj, Jahve, moju nevolju: jer neprijatelj likuje." |
| 1 | 10 | Neprijatelj poseže rukom za svim dragocjenostima njegovim. Gledao je gdje pogani provaljuju u njegovo Svetište, oni kojima si zabranio i pristup u svoj zbor. |
| 1 | 11 | Sav narod njegov jeca, tražeći kruha; svi daju dragulje za hranu da bi ponovo živnuli. Evo, Jahve, pogledaj kako sam prezren. |
| 1 | 12 | Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen, kojom me Jahve udari u dan žestokog gnjeva svoga! |
| 1 | 13 | S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje. Pred noge mrežu mi razape i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena. |
| 1 | 14 | Natovario me mojim grijesima, rukom ih svojom pritegnuo; na vrat mi ih navalio, snagu mi oduzeo. Predao me Gospod u ruke njihove, ne mogu se uspraviti. |
| 1 | 15 | Sve junake iz moje sredine Gospod odbaci: digao je zbor protiv mene da uništi uzdanicu moju. U tijesku izgazi Gospod mene, djevicu, kćerku Judinu. |
| 1 | 16 | Zato moram plakati, oči mi suze liju, jer daleko je od mene moj tješitelj da mi duh povrati. Sinovi su moji poraženi, odveć silan bijaše neprijatelj. |
| 1 | 17 | Sion pruža ruke: nema mu tješitelja. Jahve je protiv Jakova sa svih strana pozvao tlačitelje; i tako Jeruzalem postade među njima strašilo. |
| 1 | 18 | Jahve, on je pravedan; jer riječi se njegovoj protivih. Oh, čujte, narodi svi, gledajte moju bol: djevice moje, moji mladići, svi odoše u izgnanstvo! |
| 1 | 19 | Pozvah sve ljubavnike svoje, ali me oni prevariše. Moji svećenici i starješine pogiboše u gradu tražeći hrane da bi ponovo živnuli. |
| 1 | 20 | Pogledaj, Jahve, u kakvoj sam tjeskobi, moja utroba strepi, srce mi se u grudima grči jer bijah opako prkosan! Vani mač pokosi moje sinove, a unutra - smrt. |
| 1 | 21 | Čuj kako stenjem: nema mi tješitelja! Svi neprijatelji čuju za moju nesreću i likuju što si to učinio! Daj da dođe dan što si ga objavio, da njima bude kao meni. |
| 1 | 22 | Neka se pokaže sva njina zloća pred licem tvojim, a onda postupaj s njima kao što si sa mnom postupio za sve grijehe moje! Jer samo uzdišem, a srce moje tuguje. |
| 2 | 1 | Kako mrakom zastrije Gospod u svom gnjevu Kćer sionsku. S neba na zemlju baci slavu Izraelovu! I ne sjeti se podnožja svoga u dan gnjeva svojega! |
| 2 | 2 | Bez milosti Gospod satrije sve stanove Jakovljeve, u svom gnjevu razori tvrđave kćeri Judine; sa zemljom je sravnio i prokleo kraljevstvo i njegove knezove. |
| 2 | 3 | U rasplamtjelom gnjevu svojem razbi svu snagu Izraelovu, povuče svoju desnicu pred neprijateljem; u Jakovu raspiri plamen ognjeni koji sve uokolo proždire. |
| 2 | 4 | Nategao je luk k'o neprijatelj, kao dušman ispružio desnicu, ubijajući sve što mu drago bijaše. Na šator Kćeri sionske sasu k'o oganj gnjev svoj jarosni. |
| 2 | 5 | K'o neprijatelj Gospod bijaše: razorio je Izraela, razorio sve dvore njegove, porušio njegove utvrde, umnožio kćeri Judinoj uzdisaje i jecaje. |
| 2 | 6 | Kao vrtu razvali mu sjenicu, razori mjesto sastanka. Baci Jahve u zaborav svetkovine i subote na Sionu; u gnjevu svojem prezre kralja i svećenika. |
| 2 | 7 | Svoj oltar je Gospod odbacio, zgadilo mu se Svetište njegovo. U ruke neprijatelja je predao bedeme svoje i dvorove. Bučili su u Domu Jahvinu, kao u dan blagdanji. |
| 2 | 8 | Jahve naumi razvaliti zidove Kćeri sionske. Nape uže mjerničko, ne ustegnu ruku od rušenja. Predziđe, zidine zavi u tugu: oronuše zajedno. |
| 2 | 9 | Vrata njina utonuše u zemlju, on im je razbio zasune; kralj i knezovi su među pucima, Zakona nema! Ni u prorokÄa više se ne nalaze viđenja Jahvina. |
| 2 | 10 | Starješine Kćeri sionske na zemlji sjede i šute, posiplju glavu prašinom, kostrijet pripasuju. K zemlji glave obaraju djevice jeruzalemske. |
| 2 | 11 | Iščilješe mi oči od suza, utroba moja ustreptala, jetra mi se na zemlju prosula zbog sloma kćeri naroda mojega, jer djeca i dojenčad umiru po trgovima Grada. |
| 2 | 12 | Govore majkama svojim: "Gdje je žito i vino?" dok obamiru kao ranjeni po trgovima Grada, dok ispuštaju dušu svoju na grudima matera svojih. |
| 2 | 13 | S čime da te prispodobim? Na koga si nalik, Kćeri jeruzalemska? S kime da te usporedim, kako utješim, djevice, Kćeri sionska? Jer kao more tvoja je nesreća neizmjerna. Tko će te iscijeliti? |
| 2 | 14 | Viđenja tvojih proroka bijahu varka i laž, oni nisu objavili krivnju tvoju da te od izgnanstva odvrate. Varali su te utvarama lažnim i zamamnim. |
| 2 | 15 | Nad tobom plješću rukama svi koji putem prolaze, zvižde i vrte glavom zbog Kćeri jeruzalemske: "Je li to grad na glasu ljepotom, radost svemu svijetu?" |
| 2 | 16 | Na tebe otvaraju usta svi neprijatelji tvoji, zvižde, škrguću zubima i govore: "Proždrijesmo je! To je dan za kojim čeznusmo, doživjesmo, vidjesmo!" |
| 2 | 17 | Jahve izvrši naum svoj, održa svoju riječ koju naredi u davnim danima: nemilice te razorio. Neprijatelj likuje zbog tebe, tvoj protivnik rog svoj podiže. |
| 2 | 18 | U sav glas viči Gospodu, jecaj, Kćeri sionska! Neka k'o potok teku tvoje suze danju i noću. Ne daj počinka sebi, neka se zjenica oka tvoga ne odmori. |
| 2 | 19 | Ustani, viči noću za svake promjene straže. K'o vodu izlij srce pred licem Gospodnjim, k njemu podiži ruke i traži milost za svoju nejačad koja od glada obamire po uglovima ulica. |
| 2 | 20 | Pogledaj, Jahve, i vidi kome si to učinio. Zar žene da jedu porod svoj, djecu što njišu u naručju? Zar moradoše biti poklani u Svetištu Gospodnjem svećenici i proroci? |
| 2 | 21 | U uličnoj prašini leže djeca i starci; moje djevice i moji mladići od mača padoše. Ti ih pomori u dan gnjeva svojega, ti ih pokla nemilice. |
| 2 | 22 | Ti si, kao na dan svečani, sa svih strana sazvao užase moje. U dan gnjeva Jahvina nitko nije preživio, nitko se nije spasio. One koje sam odnjihala i odgojila neprijatelj moj sve je istrijebio. |
| 3 | 1 | Ja sam čovjek što upozna bijedu pod šibom gnjeva njegova. |
| 3 | 2 | Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti. |
| 3 | 3 | I upravo mene bije i udara bez prestanka njegova ruka. |
| 3 | 4 | Iscijedio je moje meso, kožu moju, polomio kosti moje. |
| 3 | 5 | Načinio mi jaram, glavu obrubio tegobama. |
| 3 | 6 | Pustio me da živim u tminama kao mrtvaci vječiti. |
| 3 | 7 | Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove. |
| 3 | 8 | Kada sam vikao i zapomagao, molitvu je moju odbijao. |
| 3 | 9 | Zazidao mi ceste tesanim kamenom, zakrčio je putove moje. |
| 3 | 10 | Meni on bijaše medvjed koji vreba, lav u zasjedi. |
| 3 | 11 | U bespuća me vodio, razdirao, ostavljao me da umirem. |
| 3 | 12 | Napinjao je luk svoj i gađao me kao metu za svoje strelice. |
| 3 | 13 | U slabine mi sasuo strelice, sinove svoga tobolca. |
| 3 | 14 | Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja. |
| 3 | 15 | Gorčinom me hranio, pelinom me napajao. |
| 3 | 16 | Puštao me da zube kršim kamen grizući, zakapao me u pepeo. |
| 3 | 17 | Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća! |
| 3 | 18 | Rekoh: Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi. |
| 3 | 19 | Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova! |
| 3 | 20 | Bez prestanka na to misli i sahne duša u meni. |
| 3 | 21 | To nosim u srcu i gojim nadu u sebi. |
| 3 | 22 | Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. |
| 3 | 23 | Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! |
| 3 | 24 | "Jahve je dio moj", veli mi duša, "i zato se u nj pouzdajem." |
| 3 | 25 | Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. |
| 3 | 26 | Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino! |
| 3 | 27 | Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti. |
| 3 | 28 | Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu; |
| 3 | 29 | neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade! |
| 3 | 30 | Neka pruži obraz onome koji ga bije, neka se zasiti porugom. |
| 3 | 31 | Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek: |
| 3 | 32 | jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi. |
| 3 | 33 | Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka. |
| 3 | 34 | Kad se gaze nogama svi zemaljski sužnjevi, |
| 3 | 35 | kad se izvrće pravica čovjeku pred licem Svevišnjeg, |
| 3 | 36 | kad se krivica nanosi čovjeku u parnici, zar Gospod ne vidi? |
| 3 | 37 | Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio? |
| 3 | 38 | Ne dolazi li iz usta Svevišnjega i dobro i zlo? |
| 3 | 39 | Na što se tuže živi ljudi? Svatko na svoj grijeh. |
| 3 | 40 | Ispitajmo, pretražimo pute svoje i vratimo se Jahvi. |
| 3 | 41 | Dignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima. |
| 3 | 42 | Da, mi smo se odmetali, bili nepokorni, a ti, ti nisi praštao! |
| 3 | 43 | Obastrt gnjevom svojim, gonio si nas, ubijao i nisi štedio. |
| 3 | 44 | Oblakom si se obastro da molitva ne prodre do tebe. |
| 3 | 45 | Načinio si od nas smeće i odmet među narodima. |
| 3 | 46 | Razjapili usta na nas svi neprijatelji naši. |
| 3 | 47 | Užas i jama bila nam sudbina, propast i zator! |
| 3 | 48 | Potoci suza teku iz očiju mojih zbog propasti Kćeri naroda mojega. |
| 3 | 49 | Moje oči liju suze bez prestanka, jer prestanka nema |
| 3 | 50 | dok ne pogleda i ne vidi Jahve s nebesa. |
| 3 | 51 | Moje mi oko bol zadaje zbog kćeri svih mojega grada. |
| 3 | 52 | Uporno me k'o pticu progone svi što me mrze, a bez razloga. |
| 3 | 53 | U jamu baciše moj život i zatrpaše je kamenjem. |
| 3 | 54 | Voda mi dođe preko glave, rekoh sam sebi: "Pogiboh!" |
| 3 | 55 | I tada zazvah ime tvoje, Jahve, iz najdublje jame. |
| 3 | 56 | Ti oču moj glas: "Ne začepljuj uši svoje na vapaje moje." |
| 3 | 57 | Bliz meni bijaše u dan vapaja mog, govoraše: "Ne boj se!" |
| 3 | 58 | Ti si, Gospode, izborio pravdu za dušu moju, ti si život moj izbavio. |
| 3 | 59 | Ti, Jahve, vidje kako me tlače, dosudi mi pravdu. |
| 3 | 60 | Ti vidje svu osvetu njinu, sve podvale protiv mene. |
| 3 | 61 | Čuo si, Jahve, podrugivanje njihovo, sve podvale protiv mene. |
| 3 | 62 | Usne protivnika mojih i misli njine protiv mene su cio dan. |
| 3 | 63 | Kad sjede, kad ustaju, pogledaj samo: ja sam im pjesma-rugalica. |
| 3 | 64 | Vrati im, Jahve, milo za drago, po djelu ruku njihovih. |
| 3 | 65 | Učini da srca im otvrdnu, udari ih prokletstvom svojim. |
| 3 | 66 | Goni ih gnjevno i sve ih istrijebi pod nebesima svojim, Jahve! |
| 4 | 1 | Jao, potamnje zlato, to suho zlato! Sveto se kamenje prosu na uglovima svih ulica. |
| 4 | 2 | Sinovi sionski, nekoć cijenjeni kao najčišće zlato, ah, sada ih cijene kao sudove glinske, kao djelo ruku lončarevih! |
| 4 | 3 | Čak i šakali pružaju dojke i doje mladunčad, ali kćeri naroda moga postaše okrutne kao nojevi u pustinji. |
| 4 | 4 | Jezik dojenčeta za nepce se lijepi od žeđi. Djeca vape za kruhom, a nikog da im ga pruži. |
| 4 | 5 | Oni što se nekoć sladiše biranim jelima ginu po ulicama; nekoć nošeni u grimizu, sada se valjaju po buništu. |
| 4 | 6 | Veći bijaše zločin Kćeri naroda moga od grijeha Sodome, što u tren oka bi razorena, a ničija se ruka ne diže na nju. |
| 4 | 7 | Njeni mladići bijahu nekoć čišći od snijega, bjelji od mlijeka, od koralja rumenija bijahu im tijela, lice glatko k'o safir. |
| 4 | 8 | Sad im je obraz crnji od čađe, ne prepoznaju se više na ulici. Koža im se lijepi za kosti, suha kao drvo. |
| 4 | 9 | Kako su sretni oni što ih mač probode, sretniji od onih koje pomori glad; koji padaju, iscrpljeni, jer im nedostaju plodovi zemljini. |
| 4 | 10 | Žene, tako nježne, kuhaše djecu svoju, njima se hraniše za propasti Kćeri naroda moga. |
| 4 | 11 | Jahve je utolio svoj bijes, izlio jarosnu srdžbu svoju, na Sionu raspirio požar što sažiže i same temelje njegove. |
| 4 | 12 | Nisu vjerovali kraljevi zemaljski ni svekoliko stanovništvo zemlje da će ugnjetač i neprijatelj ući na vrata jeruzalemska - |
| 4 | 13 | zbog grijeha svojih prorokÄa, zbog bezakonja svećenikÄa koji usred grada prolijevahu krv pravednikÄa! |
| 4 | 14 | K'o slijepi teturahu ulicama, omašteni krvlju, te nitko nije smio da se takne odjeće njihove. |
| 4 | 15 | "Natrag, nečisti!" - viču im. "Natrag! Ne dirajte!" I tada pobjegoše poganima, al' ne smjedoše ondje ostati. |
| 4 | 16 | Raspršilo ih lice Jahvino, on ih više nije gledao. Ne poštuju više svećenikÄa, ne sažaljuju staraca. |
| 4 | 17 | Već nam oči iščilješe iščekujući pomoć, ali uzalud; s kula naših zureć' u daljinu očekivasmo narod koji nas ne može spasiti. |
| 4 | 18 | Vrebaju nam na korake da ne hodamo po trgovima svojim. Bliži nam se kraj, navršili nam se dani, naš konac dolazi. |
| 4 | 19 | Naši gonitelji bijahu brži od orlova na nebu; u planini nas ganjahu, u pustinji dočekivahu u zasjedi. |
| 4 | 20 | Naš životni dah, Jahvin pomazanik, pade u njihove jame - on za koga govorasmo: "U sjeni njegovoj živjet ćemo među narodima." |
| 4 | 21 | Raduj se i veseli se, Kćeri edomska, ti koja živiš u zemlji Usu: doći će i do tebe čaša, opit ćeš se i razgoliti. |
| 4 | 22 | Tvoj grijeh je iskupljen, Kćeri sionska, neće te više u izgnanstvo voditi. Kaznit će opačinu tvoju, Kćeri edomska, razotkriti grijehe tvoje. |
| 5 | 1 | Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu! |
| 5 | 2 | Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima. |
| 5 | 3 | Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice. |
| 5 | 4 | Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti. |
| 5 | 5 | Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti. |
| 5 | 6 | Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo. |
| 5 | 7 | Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove. |
| 5 | 8 | Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih. |
| 5 | 9 | Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji. |
| 5 | 10 | Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi. |
| 5 | 11 | Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim. |
| 5 | 12 | Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali. |
| 5 | 13 | Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva. |
| 5 | 14 | Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama. |
| 5 | 15 | Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje. |
| 5 | 16 | Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo! |
| 5 | 17 | Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru: |
| 5 | 18 | zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali. |
| 5 | 19 | Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena. |
| 5 | 20 | Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane? |
| 5 | 21 | Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu. |
| 5 | 22 | Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi? |