Share this page:  
 

Multilingual Scriptures

(Compare books in 2 different language versions of your choice)

Comparison Search:

Select Language version and font:
You can only select max. of two versions.
Book:
Chapter:
Verse:
---------
From: To:

Free Search:

Select Language version and font:
Enter search text:

Multilingual Scriptures Home » Croatian Bible » Job

Croatian Bible
Chapter # Verse # Verse Detail
11Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.
12Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri.
13Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji među svim istočnjacima.
14Sinovi su njegovi običavali naizmjence priređivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima.
15A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: "Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!" Tako je Job svagda činio.
16Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan.
17Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on.
18Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!"
19A Satan odgovori Jahvi: "Zar se Job uzalud Boga boji?
110Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji.
111Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!"
112"Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži." I Satan ode ispred lica Jahvina.
113Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata,
114dođe glasnik k Jobu i reče: "Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle,
115kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim."
116Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: "Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim."
117Dok je još govorio, dođe treći i reče: "Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim."
118Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: "Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata.
119I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim."
120Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se
121i reče: "Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!"
122Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.
21Jednoga dana dođu opet sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan.
22Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on.
23Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je još postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim."
24A Satan odvrati: "Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život.
25Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!"
26"Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!"
27I Satan ode ispred lica Jahvina. On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena.
28Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo.
29Tada mu njegova žena reče: "Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!"
210Job joj odgovori: "Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?" U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.
211U to čuše tri Jobova prijatelja za sve nevolje koje ga zadesiše; svaki se zaputi iz svoga kraja - Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama - i odlučiše da odu zajedno ožaliti ga i utješiti.
212A kad su izdaleka upravili oči na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u plač; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi.
213Potom sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše tako sedam dana i sedam noći. Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol.
31Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
32poče svoju besjedu i reče:
33"O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
34U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
35Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
36O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
37A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
38Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
39Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
310Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
311Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
312Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
313U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
314s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
315ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
316Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
317Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
318Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
319Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
320Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
321koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
322Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
323Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
324Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
325Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
326Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."
41Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:
42"Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!
43Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;
44riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.
45A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!
46Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?
47TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?
48Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.
49Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.
410Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.
411Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.
412Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.
413Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,
414strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.
415Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.
416Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:
417'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?
418Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -
419kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:
420od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.
421Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'
51Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat'? Kojem li se svecu misliš sad obratit'?
52Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat ljubomora.
53Bezumnika vidjeh kako korijen pušta, al' prokletstvo skoro na kuću mu pade.
54Njegovi su sinci daleko od spasa, njih nezaštićene na Vratima tlače.
55Ljetinu njihovu pojedoše gladni, sam Bog ju je njima oteo iz usta, a žedni hlepe za njihovim dobrima.
56Ne, opačina ne izbija iz zemlje, nit' nevolja iz tla može nići sama,
57nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu.
58Al' ja bih se ipak Bogu utekao i pred njime stvar bih svoju razložio.
59Nedokučiva on djela silna stvori, čudesa koja se izbrojit' ne mogu.
510On kišom rosi po svem licu zemljinu i vodu šalje da nam polja natapa.
511Da bi ponižene visoko digao, da bi ojađene srećom obdario,
512redom ruši ono što lukavci smisle, što god započeli, on im izjalovi.
513On hvata mudre u njihovu lukavstvu, naume spletkara obraća u ništa.
514Posred bijela dana zapadnu u tamu, pipaju u podne kao usred noći.
515On iz njinih ralja izbavlja jadnika, iz silničkih ruku diže siromaha.
516Tako se pokaže nada nevoljniku, i nepravda mora zatvoriti usta.
517Da, blago čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog!
518On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom.
519Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.
520U gladi, od smrti on će te spasiti, a u ratu, oštru će te otet maču.
521Biču zla jezika uklonit će tebe, ispred otimača bez straha ćeš biti.
522Suši i studeni ti ćeš se smijati i od divljih zvijeri strahovati nećeš.
523Sklopit' ti ćeš savez s kamenjem na njivi, zvjerad divlja s tobom u miru će biti.
524U šatoru svome mir ćeš uživati, dom svoj kad pohodiš netaknut će stajat.
525Koljeno ćeš svoje gledat' gdje se množi i potomstvo gdje ti kao trava raste.
526U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori.
527Sve motrismo ovo: istina je živa! zato sve za dobro svoje ti poslušaj."
61A Job progovori i reče:
62"O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju!
63Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju.
64Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me.
65TÓa, kraj svježe trave njače li magarac, muče li goveče kraj punih jasala?
66Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu?
67Al' ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti.
68O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono čem se nadam!
69O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre!
610Za mene bi prava utjeha to bila, klicati bih mog'o u mukama teškim što se ne protivljah odluci Svetoga.
611Zar snage imam da mogu čekati? Radi kakve svrhe da ja duže živim?
612Zar je snaga moja k'o snaga kamena, zar je tijelo moje od mjedi liveno?
613Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena?
614Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga.
615Kao potok me iznevjeriše braća, kao bujice zimske svoje korito.
616Od leda mutne vode im se nadimlju, 'bujaju od snijega što se topit' stao;
617al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita.
618Karavane zbog njih skreću sa putova, u pustinju zađu i u njoj se gube.
619Karavane temske očima ih traže, putnici iz Šebe nadaju se njima.
620A kad do njih dođu, nađu se u čudu, jer su se u nadi svojoj prevarili.
621U ovom ste času i vi meni takvi: vidjeste strahotu pa se preplašiste.
622Rekoh li vam možda: 'Darujte mi štogod, poklonite nešto od svojega blaga;
623iz šake dušmanske izbavite mene, oslobodite me silnikova jarma?'
624Vi me poučite, pa ću ušutjeti, u čem je moj prijestup, pokažite meni.
625O, kako su snažne besjede iskrene! Al' kamo to vaši smjeraju prijekori?
626Mislite li možda prekoriti riječi? TÓa u vjetar ide govor očajnikov!
627Nad sirotom kocku zar biste bacali i sa prijateljem trgovali svojim?
628U oči me sada dobro pogledajte, paz'te neću li vam slagati u lice.
629Povucite riječ! Kakve li nepravde! Povucite riječ, neporočan ja sam!
630Zar pakosti ima na usnama mojim? Zar nesreću svaku okusio nisam?
71Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?
72Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,
73mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.
74Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
75PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.
76Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.
77Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!
78Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.
79Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi.
710Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.
711Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.
712Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?
713Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',
714snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.
715Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.
716Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!
717Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao
718i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?
719Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?
720Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?
721Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."
81Bildan iz Šuaha progovori tad i reče:
82"Dokad ćeš jošte govoriti tako, dokle će ti riječ kao vihor biti?
83TÓa zar može Bog pravo pogaziti, može li pravdu izvrnut' Svesilni?
84Ako mu djeca tvoja sagriješiše, preda ih zato bezakonju njinu.
85Al' ako Boga potražiš iskreno i od Svesilnog milost ti izmoliš;
86ako li budeš čist i neporočan, odsad će svagda on nad tobom bdjeti i obnovit će kuću pravedniku.
87Bit će malena tvoja sreća prošla prema budućoj što te očekuje.
88No pitaj samo prošle naraštaje, na mudrost pređa njihovih pripazi.
89Od jučer mi smo i ništa ne znamo, poput sjene su na zemlji nam dani.
810Oni će te poučit' i reći ti, iz srca će svog izvući besjede:
811'Izvan močvare zar će rogoz nići? Zar će bez vode trstika narasti?
812Zeleni se sva, al' i nekošena usahne prije svake druge trave.
813To je kob svakog tko Boga zaboravi; tako propada nada bezbožnika:
814Nit je tanana njegovo uzdanje, a ufanje mu kuća paukova.
815Nasloni li se, ona mu se ljulja, prihvati li se, ona mu se ruši.
816Zeleni se i sav na suncu buja, vrt su mu cio mladice prerasle.
817Svojim korijenjem krš je isprepleo te život crpe iz živa kamena.
818A kad ga s mjesta njegova istrgnu, ono ga niječe: 'Nikada te ne vidjeh!'
819I evo gdje na putu sada trune dok drugo bilje već niče iz zemlje.
820Ne, Bog neće odbacit' neporočne, niti će rukom poduprijet' opake.
821Smijeh će ti opet ispuniti usta, s usana će odjeknuti klicanje.
822Dušmane će ti odjenut' sramota i šatora će nestat' zlikovačkog.'"
91Job progovori i reče:
92"Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?
93Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.
94Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?
95On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.
96Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.
97Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.
98Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.
99Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.
910Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.
911Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.
912Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'
913Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.
914Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?
915I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.
916A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.
917Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.
918Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!
919Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?
920Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.
921A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!
922Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.
923I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.
924U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?
925Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'
926K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.
927Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,
928od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.
929Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.
930Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,
931u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!
932Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.
933Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,
934da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!
935Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!
101Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.
102Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.
103TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?
104Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?
105Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?
106Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,
107kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?
108Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!
109Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.
1010Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?
1011Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.
1012S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.
1013Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:
1014da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.
1015Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!
1016Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,
1017optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.
1018Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,
1019bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.
1020Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim
1021prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,
1022u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."
111Sofar iz Naama progovori tad i reče:
112"Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati?
113Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostat' neizrugano?
114Rekao si: 'Nauk moj je neporočan, u očima tvojim čist sam i bez ljage.'
115Ali kada bi Bog htio progovorit' i otvorit usta da ti odgovori
116kada bi ti tajne mudrosti otkrio koje um nijedan ne može doumit', znao bi da ti za grijehe račun ište.
117Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga?
118Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ?
119Duže je od zemlje - šire je od mora!
1110Ako se povuče, ako te pograbi, ako na sud preda, tko će mu braniti?
1111Jer on u čovjeku prozire prijevaru, vidi opačinu ako i ne gleda.
1112Čovjek se bezuman obraća k pameti i divlji magarac uzdi se pokori.
1113Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu,
1114ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana,
1115čisto ćeš čelo moći tad podići, čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.
1116Svojih se kušnja nećeš sjećat' više kao ni vode koja je protekla.
1117Jasnije će tvoj život sjat' no podne, tmina će se obratit' u svanuće.
1118U uzdanju svom živjet ćeš sigurno i zaštićen počivat ćeš u miru.
1119Kad legneš, nitko te buniti neće; mnogi će tvoju tražiti naklonost.
1120A zlikovcima ugasnut će oči, neće im više biti utočišta: izdahnut', bit će jedina im nada."
121Job progovori i reče:
122"Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama će izumrijeti mudrost.
123Al' i ja znam k'o i vi misliti, ni u čemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao?
124Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporočan!
125Prezirat' je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posrće!
126Dotle su na miru šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže!
127Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti.
128Gušteri zemlje to će ti protumačit', ribe u moru ispripovjedit će ti.
129Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila?!
1210U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.
1211Zar uhom mi ne sudimo besjedu k'o što kušamo nepcem okus jela?
1212Sjedine mudrost donose čovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi.
1213Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost.
1214Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa.
1215Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne.
1216Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica.
1217On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem.
1218On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove.
1219On bosonoge tjera svećenike i mogućnike sa vlasti obara.
1220On diže riječ iz usta rječitima i starcima pravo rasuđivanje.
1221On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje.
1222On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi.
1223On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni.
1224On zaluđuje vladare naroda te po bespuću lutaju pustinjskom
1225i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajući poput pijanaca.
131Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh.
132Sve što vi znate znadem to i ja, ni u čemu od vas gori nisam.
133Zato, zborit' moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti.
134Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici!
135Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali!
136Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana počujte.
137Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega riječi te prijevarne?
138Zar biste pristrano branit' htjeli Boga, zar biste mu htjeli biti odvjetnici?
139Zar bi dobro bilo da vas on ispita? Zar biste ga obmanuli k'o čovjeka?
1310Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potajne vaše pristranosti.
1311Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada?
1312Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata.
1313Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije snađe što mu drago.
1314Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropašćujem?
1315On me ubit' može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.
1316I to je već zalog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti.
1317Pažljivo mi riječi poslušajte, nek' vam prodre u uši besjeda.
1318Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren.
1319Tko se sa mnom hoće parničiti? - Umuknut ću potom te izdahnut'.
1320Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam:
1321digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me.
1322Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš.
1323Koliko počinih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu.
1324Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja?
1325Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu?
1326O ti, koji mi gorke pišeš presude i teretiš mene grijesima mladosti,
1327koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ!
1328Život mi se k'o trulo drvo raspada, k'o haljina što je moljci izjedaju!
141Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
142K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.
143Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
144Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!
145Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
146skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
147TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
148Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
149oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
1410Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
1411Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
1412al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.
1413O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
1414- jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
1415Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
1416A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
1417u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.
1418Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
1419k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.
1420Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.
1421Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
1422On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."
151Elifaz Temanac progovori tad i reče:
152"Zar šupljom naukom odgovara mudrac i vjetrom istočnim trbuh napuhuje?
153Zar on sebe brani riječima ispraznim, besjedama koje ničem ne koriste?
154Još više ti činiš: ništiš strah od Boga, pred njegovim licem pribranost ukidaš.
155Tvoje riječi krivicu tvoju odaju, poslužio si se jezikom lukavih,
156vlastita te usta osuđuju, ne ja, protiv tebe same ti usne svjedoče.
157Zar si prvi čovjek koji se rodio? Zar si na svijet prije bregova došao?
158Zar si tajne Božje ti prisluškivao i mudrost čitavu za se prisvojio?
159Što ti znadeš, a da i mi ne znamo, što ti razumiješ, a da to ne shvaćamo?
1510Ima među nama i sijedih i starih kojima je više ljeta no tvom ocu.
1511Zar su ti utjehe Božje premalene i blage riječi upućene tebi?
1512Što te srce tvoje tako slijepo goni i što tako divlje prevrćeš očima
1513kad proti Bogu jarost svoju okrećeš, a iz usta takve riječi ti izlaze!
1514Što je čovjek da bi čist mogao biti? Zar je itko rođen od žene pravedan?
1515Gle, ni u svece se On ne pouzdava, oku njegovu ni nebesa čista nisu,
1516a kamoli to biće gadno i buntovno, čovjek što k'o vodu pije opačinu!
1517Mene sad poslušaj, poučit' te hoću, što god sam vidjeh, ispričat' ti želim,
1518i ono što naučavahu mudraci ne tajeć' što su primili od pređa
1519kojima je zemlja ova bila dana kamo tuđin nije nikada stupio.
1520Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka, nasilniku već su ljeta odbrojena.
1521Krik strave svagda mu u ušima ječi, dok miruje, na njeg baca se razbojnik.
1522Ne nada se da će izbjeći tminama i znade dobro da je maču namijenjen,
1523strvinaru da je kao plijen obećan. On znade da mu se dan propasti bliži.
1524Nemir i tjeskoba na njeg navaljuju, k'o kralj spreman na boj na nj se obaraju.
1525On je protiv Boga podizao ruku, usuđivao se prkosit' Svesilnom
1526Ohola je čela na njega srljao, iza štita debela dobro zaklonjen.
1527Lice mu bijaše obloženo salom a bokovi pretilinom otežali.
1528Razrušene je zaposjeo gradove i kućišta nastanio napuštena. Srušit će se ono što za sebe sazda;
1529cvasti mu neće, već rasuti se blago, sjena mu se neće po zemlji širiti.
1530On se tami više izmaknuti neće, opržit će oganj njegove mladice, u dahu plamenih usta nestat će ga.
1531U taštinu svoju neka se ne uzda, jer će mu ispraznost biti svom nagradom.
1532Prije vremena će svenut' mu mladice, grane mu se nikad neće zazelenjet'.
1533Kao loza, grozd će stresat' svoj nezreo, poput masline pobacit će cvatove.
1534Da, bezbožničko je jalovo koljeno, i vatra proždire šator podmitljivca.
1535Koji zlom zanesu, rađaju nesreću i prijevaru nose u utrobi svojoj."
161Job progovori i reče:
162"Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!
163Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?
164I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;
165i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.
166Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?
167Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.
168Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.
169Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,
1610prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.
1611Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.
1612Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.
1613Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.
1614Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.
1615Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.
1616Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.
1617A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.
1618O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.
1619Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.
1620Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:
1621o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.
1622No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.
171Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene već se skupljaju grobari.
172Rugači su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu.
173Stoga me zaštiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan neće da udari.
174Jer, srca si njina lišio razuma i dopustiti im nećeš da opstanu.
175K'o taj što imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oči gasnu,
176narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut' može.
177Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju.
178Začudit će se zbog toga pravednici, na bezbožnika će planuti čestiti;
179neporočni će na svom ustrajat' putu, čovjek čistih ruku ojačat će još više.
1710Hajde, svi vi, nećete li opet počet', tÓa među vama ja mudra ne nalazim!
1711Minuli su dani, propale zamisli, želje srca moga izjalovile se.
1712'U noći najcrnjoj, dan se približava; blizu je već svjetlo što tminu izgoni.'
1713A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini.
1714Dovikujem grobu: 'Oče moj rođeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!'
1715Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti?
1716Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo?"
181Bildad iz Šuaha progovori tad i reče:
182"Kada kaniš obuzdat' svoje besjede? Opameti se sad da razgovaramo!
183Zašto nas držiš za stoku nerazumnu, zar smo životinje u tvojim očima?
184O ti, koji se od jarosti razdireš, hoćeš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta iskoče pećine?
185Al' ugasit će se svjetlost opakoga, i neće mu sjati plamen na ognjištu.
186Potamnjet će svjetlo u njegovu šatoru i nad njime će se utrnut' svjetiljka.
187Krepki mu koraci postaju sputani, o vlastite on se spotiče namjere.
188Jer njegove noge vode ga u zamku, i evo ga gdje već korača po mreži.
189Tanka mu je zamka nogu uhvatila, i evo, užeta čvrsto ga pritežu.
1810Njega vreba omča skrivena na zemlji, njega čeka klopka putem kojim hodi.
1811Odasvuda strahovi ga prepadaju, ustopice sveudilj ga proganjaju.
1812Glad je požderala svu snagu njegovu, nesreća je uvijek o njegovu boku.
1813Boleština kobna kožu mu razjeda, prvenac mu smrti nagriza udove.
1814Njega izvlače iz šatora njegova da bi ga odveli vladaru strahota.
1815U njegovu stanu tuđinac stanuje, po njegovu domu prosipaju sumpor.
1816Odozdo se suši njegovo korijenje, a odozgo grane sve mu redom sahnu.
1817Spomen će se njegov zatrti na zemlji, njegovo se ime s lica zemlje briše.
1818Iz svjetlosti njega u tminu tjeraju, izagnat' ga hoće iz kruga zemaljskog.
1819U rodu mu nema roda ni poroda, nit' preživjela na njegovu ognjištu.
1820Sudba je njegova Zapad osupnula, i čitav je Istok obuzela strepnja.
1821Evo, takav usud snalazi zlikovca i dom onog koji ne priznaje Boga."
191Job progovori i reče:
192"TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'?
193Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate.
194Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje.
195Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali?
196Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom.
197Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema.
198Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio.
199Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu.
1910Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao.
1911Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem.
1912U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator.
1913Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici.
1914Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me.
1915Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima.
1916Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati.
1917Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.
1918I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni.
1919Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah.
1920Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba.
1921Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila.
1922Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa?
1923O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale;
1924kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale!
1925Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.
1926A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
1927Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.
1928Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?',
1929mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!"
201Sofar iz Naamata progovori tad i reče:
202"Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbuđenje
203dok slušam ukore koji me sramote, al' odgovor mudar um će moj već naći.
204Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek na zemlju stavljen bio,
205da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća bezbožnička.
206Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka,
207poput utvare on zauvijek nestaje; koji ga vidješe kažu: 'Gdje je sad on?'
208Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao priviđenja noćnog.
209Nijedno ga oko više gledat neće, niti će ga mjesto njegovo vidjeti
2010Njegovu će djecu gonit' siromasi: rukama će svojim vraćati oteto.
2011Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada.
2012Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao;
2013sladio se pazeć' da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga.
2014Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje.
2015Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat' njemu iz utrobe.
2016Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina.
2017Potoke ulja on gledat' više neće, ni vidjet' gdje rijekom med i mlijeko teku.
2018Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat' u plodu trgovine.
2019Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida,
2020jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga neće izbaviti.
2021Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sreća njegova dugo trajat neće.
2022Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti bijeda.
2023I dok hranom bude trbuh svoj punio, Bog će na nj pustiti jarost svoga gnjeva, sasut' dažd strelica na meso njegovo.
2024Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk će mjedeni njega prostrijeliti.
2025Strijelu bi izvuk'o, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju,
2026na njega tmine sve tajom očekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom.
2027Gle, nebo krivicu njegovu otkriva i čitava zemlja na njega se diže.
2028Njegovu će kuću raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti.
2029Takvu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosuđuje."
211Job progovori i reče:
212"Slušajte, slušajte dobro što ću reći, utjehu mi takvu barem udijelite.
213Otrpite da riječ jednu ja izrečem, kad završim, tad se rugajte slobodno.
214Zar protiv čovjeka dižem ja optužbu? Kako da strpljenje onda ne izgubim?
215Pogledajte na me: užas će vas spopast', rukom ćete svoja zakloniti usta;
216pomislim li na to, prestravim se i sam i čitavim svojim tad protrnem tijelom.
217Zašto na životu ostaju zlikovci i, što su stariji, moćniji bivaju?
218Potomstvo njihovo s njima napreduje a izdanci im se množe pred očima.
219Strah nikakav kuće njihove ne mori i šiba ih Božja ostavlja na miru.
2110Njihovi bikovi plode pouzdano, krave im se tele i ne jalove se.
2111K'o jagnjad djeca im slobodno skakuću, veselo igraju njihovi sinovi.
2112Oni pjevaju uz harfe i bubnjeve i vesele se uz zvukove svirale.
2113Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno.
2114A govorili su Bogu: 'Ostavi nas, ne želimo znati za tvoje putove!
2115TÓa tko je Svesilni da njemu služimo i kakva nam korist da ga zazivamo?'
2116Zar svoju sreću u ruci ne imahu, makar do Njega ne drže ništa oni?
2117Zar se luč opakog kada ugasila? Zar se na njega oborila nesreća? Zar mu u gnjevu svom On skroji sudbinu?
2118Zar je kao slama na vjetru postao, kao pljeva koju vihor svud raznosi?
2119Hoće l' ga kaznit' Bog u njegovoj djeci? Ne, njega nek' kazni da sam to osjeti!
2120Vlastitim očima nek' rasap svoj vidi, neka se napije srdžbe Svesilnoga!
2121TÓa što poslije smrti on za dom svoj mari kad će se presjeć' niz njegovih mjeseci?
2122Ali tko će Boga učiti mudrosti, njega koji sudi najvišim bićima?
2123Jedan umire u punom blagostanju, bez briga ikakvih, u potpunom miru,
2124bokova od pretiline otežalih i kostiju sočne moždine prepunih.
2125A drugi umire s gorčinom u duši, nikad nikakve ne okusivši sreće.
2126Obojica leže zajedno u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba.
2127O, znam dobro kakve vaše su namjere, kakve zlosti protiv mene vi snujete.
2128Jer pitate: 'Gdje je kuća plemićeva, šator u kojem stanovahu opaki?'
2129Niste li na cesti putnike pitali, zar njihovo svjedočanstvo ne primate:
2130'Opaki je u dan nesreće pošteđen i u dan Božje jarosti veseo je.'
2131Al' na postupcima tko će mu predbacit' i tko će mu vratit' što je počinio?
2132A kad ga na kraju na groblje odnesu, na grobni mu humak postavljaju stražu.
2133Lake su mu grude zemlje u dolini dok za njime ide čitavo pučanstvo.
2134O, kako su vaše utjehe isprazne! Kakva su prijevara vaši odgovori!"
221Elifaz Temanac progovori tad i reče:
222"Zar Bogu koristan može biti čovjek? TÓa tko je mudar, sebi samom koristi.
223Zar je Svesilnom milost što si pravedan i zar mu je dobit što si neporočan?
224Ili te zbog tvoje pobožnosti kara i zato se hoće s tobom parničiti?
225Nije l' to zbog zloće tvoje prevelike i zbog bezakonja kojim broja nema?
226Od braće si brao nizašto zaloge i s golih si ljudi svlačio haljine;
227ti nisi žednoga vodom napojio, uskraćivao si kruh izgladnjelima;
228otimao si od siromaha zemlju da bi na njoj svog nastanio ljubimca;
229puštao si praznih ruku udovice i siročadi si satirao ruku.
2210Eto zašto tebe mreže sad sapinju, zašto te strahovi muče iznenadni.
2211Svjetlost ti mrak posta i ništa ne vidiš, vode su duboke tebe potopile.
2212Zar Bog nije u visini nebeskoj i zar zvijezdama tjeme on ne vidi?
2213Ali ti kažeš: 'Što Bog može znati? Kroz oblak tmasti zar što razabire?
2214Oblaci pogled njegov zaklanjaju, i rubom kruga on hoda nebeskog.'
2215TÓa kaniš li se drevnog držat' puta kojim su išli ljudi nepravedni?
2216Prije vremena nestadoše oni, bujica im je temelje raznijela.
2217Zborahu Bogu: 'Nas se ti ostavi! Što nam Svesilni učiniti može?'
2218A on im je dom punio dobrima makar do njega ne držahu ništa.
2219Videć' im propast, klikću pravednici, neporočni se njima izruguju:
2220'Gle, propadoše protivnici naši, što od njih osta, vatra im proždrije!"
2221S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vraćena će ti opet biti sreća.
2222Ded prihvati Zakon iz njegovih usta, u srce svoje riječ njegovu usadi.
2223Ako se raskajan vratiš Svesilnome i nepravdu iz svog šatora odstraniš,
2224tad ćeš odbaciti zlato u prašinu i ofirsko blago u šljunak potočni.
2225Svesilni će postat' tvoje suho zlato, on će biti tvoje gomile srebrene.
2226Da, Svesilni bit će tvoje radovanje, i lice ćeš k Bogu dizati slobodno.
2227Molit ćeš mu se, i uslišat će tebe, ispunit ćeš što si mu zavjetovao.
2228Što god poduzeo, sve će ti uspjeti, i putove će ti obasjavat' svjetlost.
2229Jer, on ponizuje ponos oholima, dok u pomoć smjernim očima pritječe.
2230Iz nevolje on izbavlja nevinoga; i tebe će spasit' tvoje čiste ruke."
231Job progovori i reče:
232"Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:
233o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,
234pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.
235Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!
236Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.
237U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.
238Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.
239Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.
2310Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!
2311Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';
2312slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.
2313Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.
2314Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!
2315Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.
2316U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,
2317premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.
241Zašto Svesilni ne promatra vremena, a dane njegove ne vide mu vjernici?
242Bezbožnici pomiču granice, otimaju stado i pasu ga.
243Sirotama odvode magarca, udovi u zalog vola dižu.
244Siromahe tjeraju sa puta; skrivaju se ubogari zemlje.
245K'o magarci divlji u pustinji zarana idu da plijen ugrabe: pustinja im hrani mališane.
246Po tuđem polju oni pabirče, paljetkuju vinograd opakog.
247Goli noće, nemaju haljine, ni pokrivača protiv studeni.
248Oni kisnu na planinskom pljusku; bez skloništa uz hrid se zbijaju.
249Otkidaju od sise sirotu, ubogom u zalog dijete grabe.
2410Goli hode, nemaju haljina; izgladnjeli, tuđe snoplje nose.
2411Oni mlina za ulje nemaju; ožednjeli, gaze u kacama.
2412Samrtnici hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju. Al' na sve to Bog se oglušuje.
2413Ima onih koji mrze svjetlost: ne priznaju njezinih putova niti se staza drže njezinih.
2414Za mraka se diže ubojica, kolje ubogog i siromaha. U gluhoj se noći lopov skiće [16a] i u tmini provaljuje kuće.
2415Sumrak žudi oko preljubnika: 'Nitko me vidjet neće', kaže on i zastire velom svoje lice.
2416[16b]Za vidjela oni se skrivaju, oni neće da za svjetlost znaju.
2417Zora im je kao sjena smrtna: kad zarudi, silan strah ih hvata.
2418Prije nego svane, on već hitro bježi kloneći se puta preko vinograda. Njegova su dobra prokleta u zemlji.
2419K'o što vrućina i žega snijeg upija, tako i Podzemlje proždire grešnike.
2420Zaboravilo ga krilo što ga rodi, ime se njegovo više ne spominje: poput stabla zgromljena je opačina.
2421Ženu nerotkinju on je zlostavljao, udovici nije učinio dobra.
2422Al' Onaj što snažno hvata nasilnike, ustaje, a njima sva se nada gasi.
2423Dade mu sigurnost, i on se pouzda; okom je njegove nadzirao staze.
2424Dignu se za kratko, a onda nestanu, ruše se i kao svi drugi istrunu, posječeni kao glave klasovima."
2425Nije li tako? Tko će me u laž utjerat'? Tko moje riječi poništiti može?"
251Bildad iz Šuaha progovori tad i reče:
252"Gospodstvo i strah u njegovoj su ruci i on stvara mir u svojim visinama.
253Zar se njemu čete izbrojiti mogu i svjetlo njegovo nad kim ne izlazi?
254Pa kako da čovjek prav bude pred Bogom i od žene rođen kako da čist bude?
255Eto, i mjesec pred njime sjaj svoj gubi, njegovim očima zvijezde nisu čiste.
256Što reći onda o čovjeku, tom crvu, o sinu čovjekovu, crviću jadnom?
261Job progovori i reče:
262"Kako dobro znadeš pomoći nemoćnom i mišicu iznemoglu poduprijeti!
263Kako dobar savjet daješ neukome; baš si preveliku mudrost pokazao.
264Kome li si ove uputio riječi i koji duh je iz tebe govorio?"
265Pred Bogom mrtvi pod zemljom dolje strepe, vode morske dršću i nemani njine.
266Pred njegovim okom otkriven zja Šeol i bezdan smrti nema vela na sebi.
267On povrh praznine Sjever razapinje, on drži zemlju o ništa obješenu.
268On zatvara vodu u svoje oblake, a oblaci se pod njome ne prodiru.
269On zastire puno lice mjesečevo razastirući svoj oblak preko njega.
2610On je na vodi označio kružnicu gdje prestaje svjetlost i tmine počinju.
2611Svodu se nebeskom potresu stupovi i premru od straha kada on zaprijeti.
2612Svojom je snagom on ukrotio more i neman Rahaba smrvio mudrošću.
2613Nebesa je svojim razbistrio dahom, a ruka mu je brzu zmiju probola.
2614Sve to samo djelić je djela njegovih, od kojih tek slabu jeku mi čujemo. Ali tko će shvatit' grom njegove moći?"
271Job nastavi svoju besjedu i reče:
272"Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča:
273sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude,
274usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.
275Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.
276Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće.
277Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!
278Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?
279Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?
2710Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?
2711Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog.
2712Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?"
2713"Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.
2714Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha.
2715Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće.
2716Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata,
2717nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.
2718Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:
2719bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.
2720Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.
2721Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.
2722Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.
2723Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.
281"Da, srebro ima svoja nalazišta, a zlato mjesta gdje se pročišćava.
282Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz rudače rastaljene bakar.
283Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najvećih dubina za kamenom u mraku zakopanim.
284Čeljad iz tuđine rovove dube do kojih ljudska ne dopire noga, visi njišuć' se, daleko od ljudi.
285Krilo zemlje iz kojeg kruh nam niče kao od vatre sve je razrovano.
286Stijene njene safira su skrovišta, prašina zlatna krije se u njima.
287Tih putova ne znaju grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaža.
288Zvijeri divlje njima nisu kročile niti je kada lav njima prošao.
289Ali na kamen diže čovjek ruku te iz korijena prevraća planine.
2810U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaža.
2811Žilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo.
2812Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?
2813Čovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili.
2814Bezdan govori: 'U meni je nema!' a more: 'Ne nalazi se kod mene!'
2815Zlatom se čistim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti;
2816ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom.
2817Sa zlatom, staklom ne poređuje se, nit' se daje za sud od suha zlata.
2818Čemu spominjat' prozirac, koralje, bolje je steći Mudrost no biserje.
2819Što je prema njoj topaz etiopski? Ni čistim zlatom ne procjenjuje se.
2820Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?
2821Sakrivena je očima svih živih; ona izmiče pticama nebeskim.
2822Propast paklena i Smrt izjavljuju: 'Za slavu njenu mi smo samo čuli.'
2823Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi.
2824Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim.
2825Kad htjede vjetru odredit težinu i mjerilom svu vodu izmjeriti,
2826kad je zakone daždu nametnuo i oblacima gromovnim putove,
2827tad ju je vidio te izmjerio, učvrstio i do dna ispitao.
2828A potom je rekao čovjeku: Strah Gospodnji - eto što je mudrost; 'Zla se kloni' - to ti je razumnost."
291Job nastavi svoju besjedu i reče:
292"O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio,
293kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,
294kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,
295kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci,
296kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen!
297Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg,
298vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali.
299Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.
2910Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.
2911Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.
2912Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći.
2913Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah.
2914Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.
2915Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,
2916otac ubogima, zastupnik strancima.
2917Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.
2918Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.'
2919Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.
2920Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.'
2921Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju.
2922Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima.
2923Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim.
2924Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.
2925Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.
301"A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.
302Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.
303Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.
304Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.
305Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.
306Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.
307Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.
308Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.
309Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!
3010Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.
3011I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.
3012S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.
3013Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,
3014prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.
3015Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.
3016Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.
3017Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.
3018Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.
3019U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.
3020K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.
3021Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.
3022U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.
3023Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.
3024Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?
3025Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?
3026Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.
3027Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.
3028Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.
3029Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.
3030Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.
3031Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.
311Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu.
312A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga?
313TÓa nije li nesreća za opakoga, a nevolja za one koji zlo čine?
314Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake?
315Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela?
316Nek' me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa će uvidjeti neporočnost moju!
317Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala,
318neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke!
319Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah,
3110neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim svoju podijeli postelju!
3111Djelo bestidno time bih počinio, zločin kojem pravda treba da presudi,
3112užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu.
3113Ako kada prezreh pravo sluge svoga il' služavke, sa mnom kad su se parbili,
3114što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit' kad račun zatraži?
3115Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu?
3116Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine?
3117Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio?
3118TÓa od mladosti k'o otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina!
3119Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kog bez pokrivača
3120a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija?
3121Ako sam ruku na nevina podigao znajuć' da mi je na vratima branitelj,
3122nek' se rame moje od pleća odvali i neka mi ruka od lakta otpadne!
3123Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu.
3124Zar sam u zlato pouzdanje stavio i rekao zlatu: 'Sigurnosti moja!'
3125Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke?
3126Zar se, gledajući sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje,
3127moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao?
3128Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao.
3129Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo,
3130ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre?
3131Ne govorahu li ljudi mog šatora: 'TÓa koga nije on mesom nasitio'?
3132Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata.
3133Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu
3134jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mučao ne prelazeć' svoga praga?
3135O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik,
3136i ja ću je nosit' na svome ramenu, čelo ću njome k'o krunom uresit'.
3137Dat ću mu račun o svojim koracima i poput kneza pred njega ću stupiti."
3138Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale;
3139ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare,
3140[40a] neka mjesto žita po njoj niče korov, a mjesto ječma nek' posvud kukolj raste! [40b] Konac riječi Jobovih.
321Ona tri čovjeka prestadoše Jobu odgovarati, jer je on sebe smatrao nevinim.
322Nato se rasrdi Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, od plemena Ramova: planu gnjevom na Joba zato što je sebe držao pravednim pred Bogom;
323a planu gnjevom i na tri njegova prijatelja jer nisu više našli ništa što bi odgovorili te su tako Boga osudili.
324Dok su oni govorili s Jobom, Elihu je šutio, jer su oni bili stariji od njega.
325Ali kad vidje da ona tri čovjeka nisu više imala odgovora u ustima, planu od srdžbe.
326I progovorivši, Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, reče: "Po godinama svojim još mlad sam ja, a u duboku vi ste ušli starost; bojažljivo se zato ja ustezah znanje svoje pokazati pred vama.
327Mišljah u sebi: 'Govorit će starost, mnoge godine pokazat će mudrost.'
328Uistinu, dah neki u ljudima, duh Svesilnog mudrim čini čovjeka.
329Dob poodmakla ne daje mudrosti a niti starost pravednosti uči.
3210Zato vas molim, poslušajte mene da vam i ja znanje svoje izložim.
3211S pažnjom sam vaše besjede pratio i razloge sam vaše saslušao dok ste tražili što ćete kazati.
3212Na vama moja sva bijaše pažnja, al' ne bi nikog da Joba pobije ni da mu od vas tko riječ opovrgne.
3213Nemojte reći: 'Na mudrost smo naišli! Bog će ga pobit jer čovjek ne može.'
3214Nije meni on besjedu upravio: odvratit mu neću vašim riječima.
3215Poraženi, otpovrgnut ne mogu, riječi zapeše u grlu njihovu.
3216Čekao sam! Al', gle, oni ne zbore. Umukoše, ni riječ više da kažu!
3217Na meni je da progovorim sada, znanje ću svoje i ja izložiti.
3218Riječi mnoge u meni naviru dok iznutra moj duh mene nagoni.
3219Gle, nutrina mi je k'o mošt zatvoren, k'o nova će se raspući mješina.
3220Da mi odlane, govorit ću stoga, otvorit ću usne i odvratit' vama.
3221Nijednoj strani priklonit se neću niti laskat ja namjeravam kome.
3222Laskati ja ne umijem nikako, jer smjesta bi me Tvorac moj smaknuo.
331Čuj dakle, Jobe, što ću ti kazati, prikloni uho mojim besjedama.
332Evo, usta sam svoja otvorio, a jezik riječi pod nepcem mi stvara.
333Iskreno će ti zborit' srce moje, usne će čistu izreći istinu.
334TÓa i mene je duh Božji stvorio, dah Svesilnoga oživio mene.
335Ako uzmogneš, ti me opovrgni; spremi se da se suprotstaviš meni!
336Gle, kao i ti, i ja sam pred Bogom, kao i ti, od gline bjeh načinjen;
337zato ja strahom tebe motrit' neću, ruka te moja neće pritisnuti.
338Dakle, na moje uši rekao si - posve sam jasno tvoje čuo riječi:
339'Nedužan sam i bez ikakva grijeha; prav sam i nema krivice na meni.
3310Al' On izlike protiv mene traži i za svojeg me drži dušmanina.
3311Noge je moje u klade metnuo, nad svakim mojim on pazi korakom.'
3312Ovdje, kažem ti, u pravu ti nisi, jer s Bogom čovjek mjerit' se ne može.
3313Pa zašto s njime zamećeš prepirku što ti na svaku riječ ne odgovara?
3314Bog zbori nama jednom i dva puta, al' čovjek na to pažnju ne obraća.
3315U snovima, u viđenjima noćnim, kada san dubok ovlada ljudima i na ležaju dok tvrdo snivaju,
3316tad on govori na uho čovjeku i utvarama plaši ga jezivim
3317da ga od djela njegovih odvrati, da u čovjeku obori oholost,
3318da dušu njegovu spasi od jame i život mu od puta u Podzemlje.
3319Bolešću on ga kara na ležaju kad mu se kosti tresu bez prestanka,
3320kad se kruh gadi njegovu životu i ponajbolje jelo duši njegovoj;
3321kada mu tijelo gine naočigled i vide mu se kosti ogoljele,
3322kad mu se duša približava jami a život njegov boravištu mrtvih.
3323Ako se uza nj nađe tad anđeo, posrednik jedan između tisuću, da čovjeka na dužnost opomene,
3324pa se sažali nad njim i pomoli: 'Izbavi ga da u jamu ne ide; za život njegov nađoh otkupninu!
3325Neka mu tijelo procvate mladošću, nek' se vrati u dane mladenačke!'
3326Vapije k Bogu i Bog ga usliša: radosno On ga pogleda u lice; vrati čovjeku pravednost njegovu.
3327Tada čovjek pred ljudima zapjeva: 'Griješio sam i pravo izvrtao, ali mi Bog zlom nije uzvratio.
3328On mi je dušu spasio od jame i život mi se veseli svjetlosti.'
3329Gle, sve to Bog je spreman učiniti do dva i do tri puta za čovjeka:
3330da dušu njegovu spasi od jame i da mu život svjetlošću obasja.
3331Pazi dÓe, Jobe, dobro me poslušaj; šuti, jer nisam sve još izrekao.
3332Ako riječi još imaš, odvrati mi, zbori - rado bih opravdao tebe.
3333Ako li nemaš, poslušaj me samo: pazi, rad bih te poučit' mudrosti."
341Elihu nastavi svoju besjedu i reče:
342"I vi, mudraci, čujte što ću reći, vi, ljudi umni, poslušajte mene,
343jer uši nam prosuđuju besjede isto kao što nepce hranu kuša.
344Zajedno ispitajmo što je pravo i razmislimo skupa što je dobro.
345Job je utvrdio: 'Ja sam pravedan, ali Bog meni pravdu uskraćuje.
346U pravu sam, a lašcem prave mene, nasmrt prostrijeljen, a bez krivnje svoje!'
347Zar gdje čovjeka ima poput Joba koji porugu pije kao vodu,
348sa zlikovcima koji skupa hodi i s opakima isti dijeli put?
349On tvrdi: 'Kakva korist je čovjeku od tog što Bogu ugoditi želi?'
3410Stoga me čujte, vi ljudi pametni! Od Boga zlo je veoma daleko i nepravednost od Svemogućega,
3411te on čovjeku plaća po djelima, daje svakom po njegovu vladanju.
3412Odista, Bog zla nikada ne čini, niti Svesilni kad izvrće pravo.
3413TÓa tko je njemu povjerio zemlju i vasioni svijet tko je stvorio?
3414Kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio,
3415sva bića bi odjednom izdahnula i u prah bi se pretvorio čovjek.
3416Ako razuma imaš, slušaj ovo, prikloni uho glasu riječi mojih.
3417Može li vladat' koji mrzi pravo? Najpravednijeg hoćeš li osudit'? -
3418Onog koji kaže kralju: 'Nitkove!' a odličniku govori: 'Zlikovče!'
3419Koji nije spram knezovima pristran i jednak mu je ubog i mogućnik, jer oni su djelo ruku njegovih?
3420Zaglave za tren, usred gluhe noći: komešaju se narodi, prolaze; ni od čije ruke moćni padaju.
3421Jer, on nadzire pute čovjekove, pazi nad svakim njegovim korakom.
3422Nema toga mraka niti crne tmine gdje bi se mogli zlikovci sakriti.
3423Bog nikome unaprijed ne kaže kada će na sud pred njega stupiti.
3424Bez saslušanja on satire jake i stavlja druge na njihovo mjesto.
3425TÓa odveć dobro poznaje im djela! Sred noći on ih obara i gazi.
3426Ćuškom ih bije zbog zloće njihove na mjestu gdje ih svi vidjeti mogu.
3427Jer prestadoše za njime hoditi, zanemariše putove njegove
3428goneć uboge da vape do njega i potlačene da k njemu leleču.
3429Al' miruje li, tko da njega gane? Zastre li lice, tko ga vidjet' može?
3430Nad pucima bdi k'o i nad čovjekom da ne zavlada tko narod zavodi.
3431Kada bezbožnik Bogu svome kaže: 'Zavedoše me, više griješit neću.
3432Ne uviđam li, ti me sad pouči, i ako sam kad nepravdu činio, ubuduće ja činiti je neću!'
3433Misliš da Bog mora njega kazniti, dok ti zamisli njegove prezireš? Al' kada ti odlučuješ, a ne ja, mudrost nam svoju istresi dÓe sada!
3434Svi ljudi umni sa mnom će se složit' i svatko razuman koji čuje mene:
3435Nepromišljeno Job je govorio, u riječima mu neima mudrosti.
3436Stoga, nek' se Job dokraja iskuša, jer odgovara poput zlikovaca;
3437a svom grijehu još pobunu domeće, među nama on plješće dlanovima i hule svoje na Boga gomila."
351Elihu nastavi svoju besjedu i reče:
352"Zar ti misliš da pravo svoje braniš, da pravednost pred Bogom dokazuješ,
353kada mu kažeš: 'Što ti je to važno, i ako griješim, što ti činim time?'
354Na sve to ja ću odgovorit' tebi i prijateljima tvojim ujedno.
355Po nebu se obazri i promatraj! Gledaj oblake: od tebe su viši!
356Ako griješiš, što si mu uradio, prijestupom svojim što si mu zadao?
357Ako si prav, što si dodao njemu i što iz ruke tvoje on dobiva?
358Opakost tvoja tebi slične pogađa i pravda tvoja čovjeku koristi.
359Ali kad ispod teškog stenju jarma, kad vapiju na nasilje moćnika,
3510nitko ne kaže: 'Gdje je Bog, moj tvorac, koji noć pjesmom veselom ispunja,
3511umnijim nas od zvijeri zemskih čini i mudrijima od ptica nebeskih?'
3512Tad vapiju, al' on ne odgovara poradi oholosti zlikovaca.
3513Ali kako je isprazno tvrditi da Bog njihove ne čuje vapaje, da pogled na njih ne svraća Svesilni!
3514A kamoli tek kada ti govoriš: 'On ne vidi mene, parnica moja pred njime stoji, a ja na nj još čekam.'
3515Ili: 'Njegova srdžba ne kažnjava, nimalo on za prijestupe ne mari.'
3516Isprazno tada otvara Job usta i besjede gomila nerazumne."
361Elihu nastavi i reče:
362"Strpi se malo, pa ću te poučit', jer još nisam sve rekao za Boga.
363Izdaleka ću svoje iznijet' znanje da Stvoritelja svojega opravdam.
364Zaista, za laž ne znaju mi riječi, uza te je čovjek znanjem savršen.
365Gle, Bog je silan, ali ne prezire, silan je snagom razuma svojega.
366Opakome on živjeti ne daje, nevoljnicima pravicu pribavlja.
367S pravednika on očiju ne skida, na prijestolje ih diže uz kraljeve da bi dovijeka bili uzvišeni.
368Ako su negvam' oni okovani i užetima nevolje sputani,
369djela njihova on im napominje, kazuje im grijeh njine oholosti.
3610Tad im otvara uho k opomeni i poziva ih da se zla okane.
3611Poslušaju li te mu se pokore, dani im završavaju u sreći, u užicima godine njihove.
3612Ne slušaju li, od koplja umiru, zaglave, sami ne znajući kako.
3613A srca opaka mržnju njeguju, ne ištu pomoć kad ih on okuje;
3614u cvatu svoga dječaštva umiru i venu poput hramskih milosnika.
3615Nevoljnog on bijedom njegovom spasava i u nesreći otvara mu oči:
3616izbavit će te iz ždrijela tjeskobe k prostranstvima bezgraničnim izvesti, k prepunu stolu mesa pretiloga.
3617Ako sudio nisi opakima, ako si pravo krnjio siroti,
3618nek' te obilje odsad ne zavede i nek' te dar prebogat ne iskvari.
3619Nek' ti je gavan k'o čovjek bez zlata, a čovjek jake ruke poput slaba.
3620Ne goni one koji su ti tuđi da rodbinu na njino mjesto staviš.
3621Pazi se da u nepravdu ne skreneš, jer zbog nje snađe tebe iskušenje.
3622Gle, uzvišen je Bog u svojoj snazi! Zar učitelja ima poput njega?
3623Tko je njemu put njegov odredio? Tko će mu reći: 'Radio si krivo'?
3624Spomeni se veličati mu djelo što ga pjesmama ljudi opjevaše.
3625S udivljenjem svijet čitav ga promatra, divi se čovjek, pa ma izdaleka.
3626Veći je Bog no što pojmit' možemo, nedokučiv je broj ljeta njegovih!
3627U visini on skuplja kapi vode te dažd u paru i maglu pretvara.
3628Pljuskovi tada pljušte iz oblaka, po mnoštvu ljudskom dažde obilato.
3631Pomoću njih on podiže narode, u izobilju hranom ih dariva.
3629Tko li će shvatit' širenje oblaka, tutnjavu strašnu njegovih šatora?
3630Gle, on nad sobom razastire svjetlost i dno morsko on vodama pokriva.
3632On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo će zgoditi.
3633Glasom gromovnim sebe navješćuje, stiže s gnjevom da zgromi opačinu.
371Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.
372Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.
373Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -
374iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.
375Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.
376Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'
377svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.
378U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.
379S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.
3710Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.
3711I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;
3712kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.
3713Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.
3714Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.
3715Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?
3716Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.
3717Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?
3718Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?
3719DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.
3720Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?
3721Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?
3722Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!
3723Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.
3724Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"
381Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče:
382"Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao?
383Bokove svoje opaši k'o junak: ja ću te pitat', a ti me pouči.
384Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno.
385Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo?
386Na čemu joj počivaju temelji? Tko joj postavi kamen ugaoni
387dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani?
388Tko li zatvori more vratnicama kad je navrlo iz krila majčina;
389kad ga oblakom k'o haljom odjenuh i k'o pelenam' ovih maglom gustom;
3810kad sam njegovu odredio među, vrata stavio sa prijevornicama?
3811Dotle, ne dalje, rekao sam njemu, tu nek' se lomi ponos tvog valovlja!
3812Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno,
3813da poduhvati zemlju za rubove i da iz nje sve bezbožnike strese;
3814da je pretvori u glinu pečatnu i oboji je k'o kakvu haljinu.
3815Ona uzima svjetlost zlikovcima i pesnicu im lomi uzdignutu.
3816Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio?
3817Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena?
3818Zar si prostranstvo zemlje uočio? Govori, ako ti je znano sve to.
3819Koji putovi u dom svjetla vode, na kojem mjestu prebivaju tmine,
3820da ih odvedeš u njine krajeve, da im put k stanu njihovu pokažeš?
3821Ti znadeš to, tÓa davno ti se rodi, tvojih dana broj veoma je velik!
3822Zar si stigao do riznica snijega i zar si tuče spremišta vidio
3823što ih pričuvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata?
3824Kojim li se putem dijeli munja kada iskre po svoj zemlji prosipa?
3825Tko li je jaz iskopao povodnju, tko prokrčio pute grmljavini
3826da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema,
3827da bi neplodnu napojio pustoš, da bi u stepi trava izniknula?
3828Ima li kiša svoga roditelja? Tko je taj koji kapi rose rađa?
3829Iz čijeg li mraz izlazi krila, tko slanu stvara što s nebesa pada?
3830Kako čvrsnu vode poput kamena i led se hvata površja bezdana?
3831Možeš li lancem vezati Vlašiće i razdriješiti spone Orionu,
3832u pravo vrijeme izvesti Danicu, vodit' Medvjeda s njegovim mladima?
3833Zar poznaješ ti zakone nebeske pa da njima moć na zemlji dodijeliš?
3834Zar doviknuti možeš oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju?
3835Zar na zapovijed tvoju munje lijeću i tebi zar se odazivlju: 'Evo nas'?
3836Tko je mudrost darovao ibisu, tko li je pamet ulio u pijetla?
3837Tko to mudro prebrojava oblake i tko nebeske izlijeva mjehove
3838dok se zemlja u tijesto ne zgusne i dok se grude njezine ne slijepe?
3839Zar ćeš ti plijen uloviti lavici ili ćeš glad utažit' lavićima
3840na leglu svojem dok gladni čekaju i vrebaju na žrtvu iz zaklona?
3841Tko hranu gavranovima pribavlja kad Bogu ptići njegovi cijuču i naokolo oblijeću bez hrane?
391Znaš li kako se legu divokoze? Vidje li kako se mlade košute?
392Izbroji li koliko nose mjeseci, znaš li u koje doba se omlade?
393Sagnuvši se, polegu lanad svoju i breme usred pustinje odlažu,
394a kad im porod ojača, poraste, ostave ga i ne vraćaju mu se.
395Tko dade divljem magarcu slobodu i tko to oglav skinu njemu s glave?
396U zavičaj mu dadoh ja pustinju i polja slana da ondje živuje.
397Buci gradova on se podruguje i ne sluša goničevih povika.
398Luta brdima, svojim pašnjacima, u potrazi za zeleni svakakvom.
399Možeš li slugom učinit' bivola, zadržat' ga noć jednu za jaslama?
3910Možeš li njega za brazdu prikovat' da ralo vuče po docima tvojim?
3911Možeš li se osloniti na njega jer je njegova snaga prevelika i prepustit' mu težak svoj posao?
3912Misliš li tebi da će se vratiti i na gumno ti dotjerati žito?
3913Krilima svojim noj trepće radosno, iako krila oskudnih i perja.
3914On svoja jaja na zemlji ostavlja, povjerava ih pijesku da ih grije,
3915ne mareć' što ih zgazit' može noga ili nekakva divlja zvijer zgnječiti.
3916S nojićima k'o s tuđima postupa; što mu je trud zaludu, on ne mari.
3917Jer Bog je njega lišio pameti, nije mu dao nikakva razbora.
3918Ali kada na let krila raširi, tada se ruga konju i konjaniku.
3919Zar si ti konja obdario snagom zar si mu ti vrat grivom ukrasio?
3920Zar ti činiš da skače k'o skakavac, da u strah svakog nagoni hrzanjem?
3921Kopitom zemlju veselo raskapa, neustrašivo srlja na oružje.
3922Strahu se ruga, ničeg se ne boji, ni pred mačem uzmaknuti neće.
3923Na sapima mu zvekeće tobolac, koplje sijeva i ubojna sulica.
3924Bijesan i nestrpljiv guta prostore; kad rog zasvira, tko će ga zadržat':
3925na svaki zvuk roga on zarže: Ha! Izdaleka on ljuti boj već njuši, viku bojnu i poklič vojskovođa.
3926Zar po promislu tvojem lijeće soko i prema jugu krila svoja širi?
3927Zar se na nalog tvoj diže orao i vrh timora gnijezdo sebi vije?
3928Na litici on stanuje i noćÄi, na grebenima vrleti visokih.
3929Odatle na plijen netremice vreba, oči njegove vide nadaleko.
3930Krvlju se hrane njegovi orlići; gdje je ubijenih, tamo je i on."
401I Jahve se obrati Jobu i reče mu:
402"Zar će se s Jakim preti još kudilac? Tužitelj Božji nek' sam odgovori!"
403A Job odgovori Jahvi i reče:
404"Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta.
405Riječ rekoh - neću više započeti; rekoh dvije - al' neću nastaviti."
406Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče:
407"Bokove svoje opaši k'o junak, ja ću te pitat', a ti me pouči.
408Zar bi i moj sud pogaziti htio, okrivio me da sebe opravdaš?
409Zar ti mišica snagu Božju ima, zar glasom grmjet' možeš poput njega?
4010Ogrni se sjajem i veličanstvom, dostojanstvom se odjeni i slavom.
4011Plani dÓe bijesom ognja jarosnoga, pogledom jednim snizi oholnika.
4012Ponositoga pogledaj, slomi ga, na mjestu satri svakoga zlikovca.
4013U zemlju sve njih zajedno zakopaj, u mračnu ih pozatvaraj tamnicu.
4014Tada ću i ja tebi odat' hvalu što si se svojom desnicom spasio.
4015A sada, dÓe promotri Behemota! Travom se hrani poput govečeta,
4016u bedrima je, gle, snaga njegova, a krepkost mu u mišićju trbušnom.
4017Poput cedra rep podignut ukruti, sva su mu stegna ispreplele žile.
4018Mjedene cijevi kosti su njegove, zglobovi mu od željeza kvrge.
4019Prvenac on je Božjega stvaranja; mačem ga je naoružao tvorac.
4020Gore mu danak u hrani donose i sve zvijerje što po njima se igra.
4021Pod lotosom on zavaljen počiva, guštik močvarni i glib kriju ga.
4022Sjenu mu pravi lotosovo lišće, pod vrbama on hladuje potočnim.
4023Nabuja li rijeka, on ne strahuje: nimalo njega ne bi zabrinulo da mu u žvale i sav Jordan jurne.
4024Tko bi za oči uhvatio njega i tko bi mu nos sulicom probio?
4025Zar loviš Levijatana udicom? Zar ćeš mu jezik zažvalit' užetom?
4026Zar mu nozdrve trskom probost' možeš ili mu kukom probiti vilicu?
4027Hoće li te on preklinjat' za milost, hoće li s tobom blago govoriti?
4028I zar će s tobom savez on sklopiti da sveg života tebi sluga bude?
4029Hoćeš li se s njim k'o s pticom poigrat' i vezat' ga da kćeri razveseliš?
4030Hoće li se za nj cjenkati ribari, među sobom podijelit' ga trgovci?
4031Možeš li kopljem njemu kožu izbost ili glavu mu probiti ostima?
4032Podigni de ruku svoju na njega: za boj se spremi - bit će ti posljednji!
411Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.
412Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?
413Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!
414Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.
415Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?
416Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?
417Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.
418Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.
419Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.
4110Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.
4111Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.
4112Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.
4113Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.
4114U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.
4115Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.
4116Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.
4117Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.
4118Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.
4119Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.
4120On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.
4121K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.
4122Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.
4123Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.
4124Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.
4125Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.
4126I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."
421A Job ovako odgovori Jahvi:
422"Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš.
423Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim.
424O, poslušaj me, pusti me da zborim: ja ću te pitat', a ti me pouči.
425Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.
426Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu."
427Kada Jahve izgovori Jobu ove riječi, reče on Elifazu Temancu: "Ti i tvoja dva prijatelja raspalili ste gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job.
428Zato uzmite sada sedam junaca i sedam ovnova i pođite k mome sluzi Jobu, pa prinesite za sebe paljenicu, a sluga moj Job molit će se za vas. Imat ću obzira prema njemu i neću vam učiniti ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job."
429Tada odoše Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naamata i učiniše kako im je Jahve zapovjedio. I Jahve se obazre na Joba.
4210I Jahve vrati Joba u prijašnje stanje jer se založio za svoje prijatelje, pa mu još udvostruči ono što je posjedovao.
4211Tad se vratiše Jobu sva njegova braća, i sve njegove sestre, i svi prijašnji znanci te su jeli s njim kruh u njegovoj kući, žaleći ga i tješeći zbog svih nevolja što ih Jahve bijaše na nj poslao. Svaki mu darova po jedan srebrnik i po jedan zlatan prsten.
4212Jahve blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica.
4213Imao je sedam sinova i tri kćeri.
4214Prvoj nadjenu ime Jemima, drugoj Kasija, a trećoj Keren-Hapuk.
4215U svem onom kraju ne bijaše žena tako lijepih kao Jobove kćeri. I otac im dade jednaku baštinu kao i njihovoj braći.
4216Poslije toga Job doživje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, star, nauživši se života.