Multilingual Scriptures Home » Croatian Bible » Job
| Croatian Bible | ||
| Chapter # | Verse # | Verse Detail |
| 1 | 1 | Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla. |
| 1 | 2 | Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri. |
| 1 | 3 | Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji među svim istočnjacima. |
| 1 | 4 | Sinovi su njegovi običavali naizmjence priređivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima. |
| 1 | 5 | A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: "Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!" Tako je Job svagda činio. |
| 1 | 6 | Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan. |
| 1 | 7 | Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on. |
| 1 | 8 | Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!" |
| 1 | 9 | A Satan odgovori Jahvi: "Zar se Job uzalud Boga boji? |
| 1 | 10 | Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji. |
| 1 | 11 | Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!" |
| 1 | 12 | "Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži." I Satan ode ispred lica Jahvina. |
| 1 | 13 | Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata, |
| 1 | 14 | dođe glasnik k Jobu i reče: "Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle, |
| 1 | 15 | kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim." |
| 1 | 16 | Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: "Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim." |
| 1 | 17 | Dok je još govorio, dođe treći i reče: "Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim." |
| 1 | 18 | Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: "Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata. |
| 1 | 19 | I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim." |
| 1 | 20 | Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se |
| 1 | 21 | i reče: "Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!" |
| 1 | 22 | Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio. |
| 2 | 1 | Jednoga dana dođu opet sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan. |
| 2 | 2 | Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on. |
| 2 | 3 | Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je još postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim." |
| 2 | 4 | A Satan odvrati: "Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život. |
| 2 | 5 | Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!" |
| 2 | 6 | "Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!" |
| 2 | 7 | I Satan ode ispred lica Jahvina. On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena. |
| 2 | 8 | Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo. |
| 2 | 9 | Tada mu njegova žena reče: "Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!" |
| 2 | 10 | Job joj odgovori: "Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?" U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama. |
| 2 | 11 | U to čuše tri Jobova prijatelja za sve nevolje koje ga zadesiše; svaki se zaputi iz svoga kraja - Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama - i odlučiše da odu zajedno ožaliti ga i utješiti. |
| 2 | 12 | A kad su izdaleka upravili oči na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u plač; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi. |
| 2 | 13 | Potom sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše tako sedam dana i sedam noći. Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol. |
| 3 | 1 | Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; |
| 3 | 2 | poče svoju besjedu i reče: |
| 3 | 3 | "O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!' |
| 3 | 4 | U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više! |
| 3 | 5 | Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile! |
| 3 | 6 | O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci! |
| 3 | 7 | A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje! |
| 3 | 8 | Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri! |
| 3 | 9 | Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda! |
| 3 | 10 | Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju! |
| 3 | 11 | Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe? |
| 3 | 12 | Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje? |
| 3 | 13 | U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao |
| 3 | 14 | s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice, |
| 3 | 15 | ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili. |
| 3 | 16 | Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje. |
| 3 | 17 | Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka. |
| 3 | 18 | Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara. |
| 3 | 19 | Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga. |
| 3 | 20 | Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše |
| 3 | 21 | koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju? |
| 3 | 22 | Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli. |
| 3 | 23 | Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio? |
| 3 | 24 | Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici. |
| 3 | 25 | Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah. |
| 3 | 26 | Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka." |
| 4 | 1 | Tad prozbori Elifaz Temanac i reče: |
| 4 | 2 | "Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi! |
| 4 | 3 | Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice; |
| 4 | 4 | riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava. |
| 4 | 5 | A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo! |
| 4 | 6 | Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje? |
| 4 | 7 | TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici? |
| 4 | 8 | Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti. |
| 4 | 9 | Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje. |
| 4 | 10 | Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića. |
| 4 | 11 | Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini. |
| 4 | 12 | Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo. |
| 4 | 13 | Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada, |
| 4 | 14 | strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle. |
| 4 | 15 | Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu. |
| 4 | 16 | Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat: |
| 4 | 17 | 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem? |
| 4 | 18 | Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje - |
| 4 | 19 | kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru: |
| 4 | 20 | od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi. |
| 4 | 21 | Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.' |
| 5 | 1 | Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat'? Kojem li se svecu misliš sad obratit'? |
| 5 | 2 | Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat ljubomora. |
| 5 | 3 | Bezumnika vidjeh kako korijen pušta, al' prokletstvo skoro na kuću mu pade. |
| 5 | 4 | Njegovi su sinci daleko od spasa, njih nezaštićene na Vratima tlače. |
| 5 | 5 | Ljetinu njihovu pojedoše gladni, sam Bog ju je njima oteo iz usta, a žedni hlepe za njihovim dobrima. |
| 5 | 6 | Ne, opačina ne izbija iz zemlje, nit' nevolja iz tla može nići sama, |
| 5 | 7 | nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu. |
| 5 | 8 | Al' ja bih se ipak Bogu utekao i pred njime stvar bih svoju razložio. |
| 5 | 9 | Nedokučiva on djela silna stvori, čudesa koja se izbrojit' ne mogu. |
| 5 | 10 | On kišom rosi po svem licu zemljinu i vodu šalje da nam polja natapa. |
| 5 | 11 | Da bi ponižene visoko digao, da bi ojađene srećom obdario, |
| 5 | 12 | redom ruši ono što lukavci smisle, što god započeli, on im izjalovi. |
| 5 | 13 | On hvata mudre u njihovu lukavstvu, naume spletkara obraća u ništa. |
| 5 | 14 | Posred bijela dana zapadnu u tamu, pipaju u podne kao usred noći. |
| 5 | 15 | On iz njinih ralja izbavlja jadnika, iz silničkih ruku diže siromaha. |
| 5 | 16 | Tako se pokaže nada nevoljniku, i nepravda mora zatvoriti usta. |
| 5 | 17 | Da, blago čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog! |
| 5 | 18 | On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom. |
| 5 | 19 | Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće. |
| 5 | 20 | U gladi, od smrti on će te spasiti, a u ratu, oštru će te otet maču. |
| 5 | 21 | Biču zla jezika uklonit će tebe, ispred otimača bez straha ćeš biti. |
| 5 | 22 | Suši i studeni ti ćeš se smijati i od divljih zvijeri strahovati nećeš. |
| 5 | 23 | Sklopit' ti ćeš savez s kamenjem na njivi, zvjerad divlja s tobom u miru će biti. |
| 5 | 24 | U šatoru svome mir ćeš uživati, dom svoj kad pohodiš netaknut će stajat. |
| 5 | 25 | Koljeno ćeš svoje gledat' gdje se množi i potomstvo gdje ti kao trava raste. |
| 5 | 26 | U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori. |
| 5 | 27 | Sve motrismo ovo: istina je živa! zato sve za dobro svoje ti poslušaj." |
| 6 | 1 | A Job progovori i reče: |
| 6 | 2 | "O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju! |
| 6 | 3 | Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju. |
| 6 | 4 | Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me. |
| 6 | 5 | TÓa, kraj svježe trave njače li magarac, muče li goveče kraj punih jasala? |
| 6 | 6 | Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu? |
| 6 | 7 | Al' ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti. |
| 6 | 8 | O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono čem se nadam! |
| 6 | 9 | O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre! |
| 6 | 10 | Za mene bi prava utjeha to bila, klicati bih mog'o u mukama teškim što se ne protivljah odluci Svetoga. |
| 6 | 11 | Zar snage imam da mogu čekati? Radi kakve svrhe da ja duže živim? |
| 6 | 12 | Zar je snaga moja k'o snaga kamena, zar je tijelo moje od mjedi liveno? |
| 6 | 13 | Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena? |
| 6 | 14 | Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga. |
| 6 | 15 | Kao potok me iznevjeriše braća, kao bujice zimske svoje korito. |
| 6 | 16 | Od leda mutne vode im se nadimlju, 'bujaju od snijega što se topit' stao; |
| 6 | 17 | al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita. |
| 6 | 18 | Karavane zbog njih skreću sa putova, u pustinju zađu i u njoj se gube. |
| 6 | 19 | Karavane temske očima ih traže, putnici iz Šebe nadaju se njima. |
| 6 | 20 | A kad do njih dođu, nađu se u čudu, jer su se u nadi svojoj prevarili. |
| 6 | 21 | U ovom ste času i vi meni takvi: vidjeste strahotu pa se preplašiste. |
| 6 | 22 | Rekoh li vam možda: 'Darujte mi štogod, poklonite nešto od svojega blaga; |
| 6 | 23 | iz šake dušmanske izbavite mene, oslobodite me silnikova jarma?' |
| 6 | 24 | Vi me poučite, pa ću ušutjeti, u čem je moj prijestup, pokažite meni. |
| 6 | 25 | O, kako su snažne besjede iskrene! Al' kamo to vaši smjeraju prijekori? |
| 6 | 26 | Mislite li možda prekoriti riječi? TÓa u vjetar ide govor očajnikov! |
| 6 | 27 | Nad sirotom kocku zar biste bacali i sa prijateljem trgovali svojim? |
| 6 | 28 | U oči me sada dobro pogledajte, paz'te neću li vam slagati u lice. |
| 6 | 29 | Povucite riječ! Kakve li nepravde! Povucite riječ, neporočan ja sam! |
| 6 | 30 | Zar pakosti ima na usnama mojim? Zar nesreću svaku okusio nisam? |
| 7 | 1 | Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika? |
| 7 | 2 | Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka, |
| 7 | 3 | mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. |
| 7 | 4 | Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. |
| 7 | 5 | PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se. |
| 7 | 6 | Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. |
| 7 | 7 | Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće! |
| 7 | 8 | Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem. |
| 7 | 9 | Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi. |
| 7 | 10 | Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje. |
| 7 | 11 | Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati. |
| 7 | 12 | Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio? |
| 7 | 13 | Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke', |
| 7 | 14 | snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim. |
| 7 | 15 | Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža. |
| 7 | 16 | Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji! |
| 7 | 17 | Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao |
| 7 | 18 | i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš? |
| 7 | 19 | Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'? |
| 7 | 20 | Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao? |
| 7 | 21 | Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće." |
| 8 | 1 | Bildan iz Šuaha progovori tad i reče: |
| 8 | 2 | "Dokad ćeš jošte govoriti tako, dokle će ti riječ kao vihor biti? |
| 8 | 3 | TÓa zar može Bog pravo pogaziti, može li pravdu izvrnut' Svesilni? |
| 8 | 4 | Ako mu djeca tvoja sagriješiše, preda ih zato bezakonju njinu. |
| 8 | 5 | Al' ako Boga potražiš iskreno i od Svesilnog milost ti izmoliš; |
| 8 | 6 | ako li budeš čist i neporočan, odsad će svagda on nad tobom bdjeti i obnovit će kuću pravedniku. |
| 8 | 7 | Bit će malena tvoja sreća prošla prema budućoj što te očekuje. |
| 8 | 8 | No pitaj samo prošle naraštaje, na mudrost pređa njihovih pripazi. |
| 8 | 9 | Od jučer mi smo i ništa ne znamo, poput sjene su na zemlji nam dani. |
| 8 | 10 | Oni će te poučit' i reći ti, iz srca će svog izvući besjede: |
| 8 | 11 | 'Izvan močvare zar će rogoz nići? Zar će bez vode trstika narasti? |
| 8 | 12 | Zeleni se sva, al' i nekošena usahne prije svake druge trave. |
| 8 | 13 | To je kob svakog tko Boga zaboravi; tako propada nada bezbožnika: |
| 8 | 14 | Nit je tanana njegovo uzdanje, a ufanje mu kuća paukova. |
| 8 | 15 | Nasloni li se, ona mu se ljulja, prihvati li se, ona mu se ruši. |
| 8 | 16 | Zeleni se i sav na suncu buja, vrt su mu cio mladice prerasle. |
| 8 | 17 | Svojim korijenjem krš je isprepleo te život crpe iz živa kamena. |
| 8 | 18 | A kad ga s mjesta njegova istrgnu, ono ga niječe: 'Nikada te ne vidjeh!' |
| 8 | 19 | I evo gdje na putu sada trune dok drugo bilje već niče iz zemlje. |
| 8 | 20 | Ne, Bog neće odbacit' neporočne, niti će rukom poduprijet' opake. |
| 8 | 21 | Smijeh će ti opet ispuniti usta, s usana će odjeknuti klicanje. |
| 8 | 22 | Dušmane će ti odjenut' sramota i šatora će nestat' zlikovačkog.'" |
| 9 | 1 | Job progovori i reče: |
| 9 | 2 | "Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo? |
| 9 | 3 | Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću. |
| 9 | 4 | Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro? |
| 9 | 5 | On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće. |
| 9 | 6 | Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove. |
| 9 | 7 | Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati. |
| 9 | 8 | Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao. |
| 9 | 9 | Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu. |
| 9 | 10 | Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu. |
| 9 | 11 | Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam. |
| 9 | 12 | Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?' |
| 9 | 13 | Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba. |
| 9 | 14 | Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem? |
| 9 | 15 | I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio. |
| 9 | 16 | A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša. |
| 9 | 17 | Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava. |
| 9 | 18 | Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja! |
| 9 | 19 | Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud? |
| 9 | 20 | Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila. |
| 9 | 21 | A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao! |
| 9 | 22 | Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava. |
| 9 | 23 | I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih. |
| 9 | 24 | U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda? |
| 9 | 25 | Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.' |
| 9 | 26 | K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti. |
| 9 | 27 | Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti, |
| 9 | 28 | od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim. |
| 9 | 29 | Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe. |
| 9 | 30 | Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio, |
| 9 | 31 | u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine! |
| 9 | 32 | Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti. |
| 9 | 33 | Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu, |
| 9 | 34 | da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši! |
| 9 | 35 | Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima! |
| 10 | 1 | Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje. |
| 10 | 2 | Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš. |
| 10 | 3 | TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih? |
| 10 | 4 | Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi? |
| 10 | 5 | Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine? |
| 10 | 6 | Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti, |
| 10 | 7 | kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? |
| 10 | 8 | Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš! |
| 10 | 9 | Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti. |
| 10 | 10 | Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam? |
| 10 | 11 | Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama. |
| 10 | 12 | S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom. |
| 10 | 13 | Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera: |
| 10 | 14 | da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno. |
| 10 | 15 | Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen! |
| 10 | 16 | Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni, |
| 10 | 17 | optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš. |
| 10 | 18 | Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi, |
| 10 | 19 | bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili. |
| 10 | 20 | Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim |
| 10 | 21 | prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, |
| 10 | 22 | u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj." |
| 11 | 1 | Sofar iz Naama progovori tad i reče: |
| 11 | 2 | "Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati? |
| 11 | 3 | Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostat' neizrugano? |
| 11 | 4 | Rekao si: 'Nauk moj je neporočan, u očima tvojim čist sam i bez ljage.' |
| 11 | 5 | Ali kada bi Bog htio progovorit' i otvorit usta da ti odgovori |
| 11 | 6 | kada bi ti tajne mudrosti otkrio koje um nijedan ne može doumit', znao bi da ti za grijehe račun ište. |
| 11 | 7 | Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga? |
| 11 | 8 | Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ? |
| 11 | 9 | Duže je od zemlje - šire je od mora! |
| 11 | 10 | Ako se povuče, ako te pograbi, ako na sud preda, tko će mu braniti? |
| 11 | 11 | Jer on u čovjeku prozire prijevaru, vidi opačinu ako i ne gleda. |
| 11 | 12 | Čovjek se bezuman obraća k pameti i divlji magarac uzdi se pokori. |
| 11 | 13 | Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu, |
| 11 | 14 | ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana, |
| 11 | 15 | čisto ćeš čelo moći tad podići, čvrst ćeš biti i bojati se nećeš. |
| 11 | 16 | Svojih se kušnja nećeš sjećat' više kao ni vode koja je protekla. |
| 11 | 17 | Jasnije će tvoj život sjat' no podne, tmina će se obratit' u svanuće. |
| 11 | 18 | U uzdanju svom živjet ćeš sigurno i zaštićen počivat ćeš u miru. |
| 11 | 19 | Kad legneš, nitko te buniti neće; mnogi će tvoju tražiti naklonost. |
| 11 | 20 | A zlikovcima ugasnut će oči, neće im više biti utočišta: izdahnut', bit će jedina im nada." |
| 12 | 1 | Job progovori i reče: |
| 12 | 2 | "Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama će izumrijeti mudrost. |
| 12 | 3 | Al' i ja znam k'o i vi misliti, ni u čemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao? |
| 12 | 4 | Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporočan! |
| 12 | 5 | Prezirat' je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posrće! |
| 12 | 6 | Dotle su na miru šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže! |
| 12 | 7 | Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti. |
| 12 | 8 | Gušteri zemlje to će ti protumačit', ribe u moru ispripovjedit će ti. |
| 12 | 9 | Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila?! |
| 12 | 10 | U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela. |
| 12 | 11 | Zar uhom mi ne sudimo besjedu k'o što kušamo nepcem okus jela? |
| 12 | 12 | Sjedine mudrost donose čovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi. |
| 12 | 13 | Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost. |
| 12 | 14 | Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa. |
| 12 | 15 | Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne. |
| 12 | 16 | Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica. |
| 12 | 17 | On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem. |
| 12 | 18 | On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove. |
| 12 | 19 | On bosonoge tjera svećenike i mogućnike sa vlasti obara. |
| 12 | 20 | On diže riječ iz usta rječitima i starcima pravo rasuđivanje. |
| 12 | 21 | On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje. |
| 12 | 22 | On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi. |
| 12 | 23 | On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni. |
| 12 | 24 | On zaluđuje vladare naroda te po bespuću lutaju pustinjskom |
| 12 | 25 | i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajući poput pijanaca. |
| 13 | 1 | Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh. |
| 13 | 2 | Sve što vi znate znadem to i ja, ni u čemu od vas gori nisam. |
| 13 | 3 | Zato, zborit' moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti. |
| 13 | 4 | Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici! |
| 13 | 5 | Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali! |
| 13 | 6 | Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana počujte. |
| 13 | 7 | Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega riječi te prijevarne? |
| 13 | 8 | Zar biste pristrano branit' htjeli Boga, zar biste mu htjeli biti odvjetnici? |
| 13 | 9 | Zar bi dobro bilo da vas on ispita? Zar biste ga obmanuli k'o čovjeka? |
| 13 | 10 | Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potajne vaše pristranosti. |
| 13 | 11 | Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada? |
| 13 | 12 | Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata. |
| 13 | 13 | Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije snađe što mu drago. |
| 13 | 14 | Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropašćujem? |
| 13 | 15 | On me ubit' može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam. |
| 13 | 16 | I to je već zalog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti. |
| 13 | 17 | Pažljivo mi riječi poslušajte, nek' vam prodre u uši besjeda. |
| 13 | 18 | Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren. |
| 13 | 19 | Tko se sa mnom hoće parničiti? - Umuknut ću potom te izdahnut'. |
| 13 | 20 | Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam: |
| 13 | 21 | digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me. |
| 13 | 22 | Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš. |
| 13 | 23 | Koliko počinih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu. |
| 13 | 24 | Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja? |
| 13 | 25 | Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu? |
| 13 | 26 | O ti, koji mi gorke pišeš presude i teretiš mene grijesima mladosti, |
| 13 | 27 | koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ! |
| 13 | 28 | Život mi se k'o trulo drvo raspada, k'o haljina što je moljci izjedaju! |
| 14 | 1 | Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. |
| 14 | 2 | K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'. |
| 14 | 3 | Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? |
| 14 | 4 | Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko! |
| 14 | 5 | Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, |
| 14 | 6 | skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa. |
| 14 | 7 | TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. |
| 14 | 8 | Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, |
| 14 | 9 | oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo. |
| 14 | 10 | Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? |
| 14 | 11 | Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema', |
| 14 | 12 | al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće. |
| 14 | 13 | O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti, |
| 14 | 14 | - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. |
| 14 | 15 | Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. |
| 14 | 16 | A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti, |
| 14 | 17 | u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao. |
| 14 | 18 | Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali, |
| 14 | 19 | k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku. |
| 14 | 20 | Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen. |
| 14 | 21 | Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja. |
| 14 | 22 | On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života." |
| 15 | 1 | Elifaz Temanac progovori tad i reče: |
| 15 | 2 | "Zar šupljom naukom odgovara mudrac i vjetrom istočnim trbuh napuhuje? |
| 15 | 3 | Zar on sebe brani riječima ispraznim, besjedama koje ničem ne koriste? |
| 15 | 4 | Još više ti činiš: ništiš strah od Boga, pred njegovim licem pribranost ukidaš. |
| 15 | 5 | Tvoje riječi krivicu tvoju odaju, poslužio si se jezikom lukavih, |
| 15 | 6 | vlastita te usta osuđuju, ne ja, protiv tebe same ti usne svjedoče. |
| 15 | 7 | Zar si prvi čovjek koji se rodio? Zar si na svijet prije bregova došao? |
| 15 | 8 | Zar si tajne Božje ti prisluškivao i mudrost čitavu za se prisvojio? |
| 15 | 9 | Što ti znadeš, a da i mi ne znamo, što ti razumiješ, a da to ne shvaćamo? |
| 15 | 10 | Ima među nama i sijedih i starih kojima je više ljeta no tvom ocu. |
| 15 | 11 | Zar su ti utjehe Božje premalene i blage riječi upućene tebi? |
| 15 | 12 | Što te srce tvoje tako slijepo goni i što tako divlje prevrćeš očima |
| 15 | 13 | kad proti Bogu jarost svoju okrećeš, a iz usta takve riječi ti izlaze! |
| 15 | 14 | Što je čovjek da bi čist mogao biti? Zar je itko rođen od žene pravedan? |
| 15 | 15 | Gle, ni u svece se On ne pouzdava, oku njegovu ni nebesa čista nisu, |
| 15 | 16 | a kamoli to biće gadno i buntovno, čovjek što k'o vodu pije opačinu! |
| 15 | 17 | Mene sad poslušaj, poučit' te hoću, što god sam vidjeh, ispričat' ti želim, |
| 15 | 18 | i ono što naučavahu mudraci ne tajeć' što su primili od pređa |
| 15 | 19 | kojima je zemlja ova bila dana kamo tuđin nije nikada stupio. |
| 15 | 20 | Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka, nasilniku već su ljeta odbrojena. |
| 15 | 21 | Krik strave svagda mu u ušima ječi, dok miruje, na njeg baca se razbojnik. |
| 15 | 22 | Ne nada se da će izbjeći tminama i znade dobro da je maču namijenjen, |
| 15 | 23 | strvinaru da je kao plijen obećan. On znade da mu se dan propasti bliži. |
| 15 | 24 | Nemir i tjeskoba na njeg navaljuju, k'o kralj spreman na boj na nj se obaraju. |
| 15 | 25 | On je protiv Boga podizao ruku, usuđivao se prkosit' Svesilnom |
| 15 | 26 | Ohola je čela na njega srljao, iza štita debela dobro zaklonjen. |
| 15 | 27 | Lice mu bijaše obloženo salom a bokovi pretilinom otežali. |
| 15 | 28 | Razrušene je zaposjeo gradove i kućišta nastanio napuštena. Srušit će se ono što za sebe sazda; |
| 15 | 29 | cvasti mu neće, već rasuti se blago, sjena mu se neće po zemlji širiti. |
| 15 | 30 | On se tami više izmaknuti neće, opržit će oganj njegove mladice, u dahu plamenih usta nestat će ga. |
| 15 | 31 | U taštinu svoju neka se ne uzda, jer će mu ispraznost biti svom nagradom. |
| 15 | 32 | Prije vremena će svenut' mu mladice, grane mu se nikad neće zazelenjet'. |
| 15 | 33 | Kao loza, grozd će stresat' svoj nezreo, poput masline pobacit će cvatove. |
| 15 | 34 | Da, bezbožničko je jalovo koljeno, i vatra proždire šator podmitljivca. |
| 15 | 35 | Koji zlom zanesu, rađaju nesreću i prijevaru nose u utrobi svojoj." |
| 16 | 1 | Job progovori i reče: |
| 16 | 2 | "Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci! |
| 16 | 3 | Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš? |
| 16 | 4 | I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom; |
| 16 | 5 | i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana. |
| 16 | 6 | Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti? |
| 16 | 7 | Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me. |
| 16 | 8 | Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama. |
| 16 | 9 | Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima, |
| 16 | 10 | prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me. |
| 16 | 11 | Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio. |
| 16 | 12 | Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio. |
| 16 | 13 | Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi. |
| 16 | 14 | Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene. |
| 16 | 15 | Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu. |
| 16 | 16 | Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala. |
| 16 | 17 | A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista. |
| 16 | 18 | O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine. |
| 16 | 19 | Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj. |
| 16 | 20 | Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju: |
| 16 | 21 | o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega. |
| 16 | 22 | No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti. |
| 17 | 1 | Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene već se skupljaju grobari. |
| 17 | 2 | Rugači su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu. |
| 17 | 3 | Stoga me zaštiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan neće da udari. |
| 17 | 4 | Jer, srca si njina lišio razuma i dopustiti im nećeš da opstanu. |
| 17 | 5 | K'o taj što imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oči gasnu, |
| 17 | 6 | narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut' može. |
| 17 | 7 | Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju. |
| 17 | 8 | Začudit će se zbog toga pravednici, na bezbožnika će planuti čestiti; |
| 17 | 9 | neporočni će na svom ustrajat' putu, čovjek čistih ruku ojačat će još više. |
| 17 | 10 | Hajde, svi vi, nećete li opet počet', tÓa među vama ja mudra ne nalazim! |
| 17 | 11 | Minuli su dani, propale zamisli, želje srca moga izjalovile se. |
| 17 | 12 | 'U noći najcrnjoj, dan se približava; blizu je već svjetlo što tminu izgoni.' |
| 17 | 13 | A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini. |
| 17 | 14 | Dovikujem grobu: 'Oče moj rođeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!' |
| 17 | 15 | Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti? |
| 17 | 16 | Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo?" |
| 18 | 1 | Bildad iz Šuaha progovori tad i reče: |
| 18 | 2 | "Kada kaniš obuzdat' svoje besjede? Opameti se sad da razgovaramo! |
| 18 | 3 | Zašto nas držiš za stoku nerazumnu, zar smo životinje u tvojim očima? |
| 18 | 4 | O ti, koji se od jarosti razdireš, hoćeš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta iskoče pećine? |
| 18 | 5 | Al' ugasit će se svjetlost opakoga, i neće mu sjati plamen na ognjištu. |
| 18 | 6 | Potamnjet će svjetlo u njegovu šatoru i nad njime će se utrnut' svjetiljka. |
| 18 | 7 | Krepki mu koraci postaju sputani, o vlastite on se spotiče namjere. |
| 18 | 8 | Jer njegove noge vode ga u zamku, i evo ga gdje već korača po mreži. |
| 18 | 9 | Tanka mu je zamka nogu uhvatila, i evo, užeta čvrsto ga pritežu. |
| 18 | 10 | Njega vreba omča skrivena na zemlji, njega čeka klopka putem kojim hodi. |
| 18 | 11 | Odasvuda strahovi ga prepadaju, ustopice sveudilj ga proganjaju. |
| 18 | 12 | Glad je požderala svu snagu njegovu, nesreća je uvijek o njegovu boku. |
| 18 | 13 | Boleština kobna kožu mu razjeda, prvenac mu smrti nagriza udove. |
| 18 | 14 | Njega izvlače iz šatora njegova da bi ga odveli vladaru strahota. |
| 18 | 15 | U njegovu stanu tuđinac stanuje, po njegovu domu prosipaju sumpor. |
| 18 | 16 | Odozdo se suši njegovo korijenje, a odozgo grane sve mu redom sahnu. |
| 18 | 17 | Spomen će se njegov zatrti na zemlji, njegovo se ime s lica zemlje briše. |
| 18 | 18 | Iz svjetlosti njega u tminu tjeraju, izagnat' ga hoće iz kruga zemaljskog. |
| 18 | 19 | U rodu mu nema roda ni poroda, nit' preživjela na njegovu ognjištu. |
| 18 | 20 | Sudba je njegova Zapad osupnula, i čitav je Istok obuzela strepnja. |
| 18 | 21 | Evo, takav usud snalazi zlikovca i dom onog koji ne priznaje Boga." |
| 19 | 1 | Job progovori i reče: |
| 19 | 2 | "TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'? |
| 19 | 3 | Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate. |
| 19 | 4 | Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje. |
| 19 | 5 | Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali? |
| 19 | 6 | Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom. |
| 19 | 7 | Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema. |
| 19 | 8 | Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio. |
| 19 | 9 | Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu. |
| 19 | 10 | Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao. |
| 19 | 11 | Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem. |
| 19 | 12 | U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator. |
| 19 | 13 | Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici. |
| 19 | 14 | Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me. |
| 19 | 15 | Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima. |
| 19 | 16 | Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati. |
| 19 | 17 | Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe. |
| 19 | 18 | I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni. |
| 19 | 19 | Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah. |
| 19 | 20 | Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba. |
| 19 | 21 | Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila. |
| 19 | 22 | Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa? |
| 19 | 23 | O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; |
| 19 | 24 | kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale! |
| 19 | 25 | Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. |
| 19 | 26 | A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. |
| 19 | 27 | Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima. |
| 19 | 28 | Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?', |
| 19 | 29 | mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!" |
| 20 | 1 | Sofar iz Naamata progovori tad i reče: |
| 20 | 2 | "Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbuđenje |
| 20 | 3 | dok slušam ukore koji me sramote, al' odgovor mudar um će moj već naći. |
| 20 | 4 | Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek na zemlju stavljen bio, |
| 20 | 5 | da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća bezbožnička. |
| 20 | 6 | Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka, |
| 20 | 7 | poput utvare on zauvijek nestaje; koji ga vidješe kažu: 'Gdje je sad on?' |
| 20 | 8 | Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao priviđenja noćnog. |
| 20 | 9 | Nijedno ga oko više gledat neće, niti će ga mjesto njegovo vidjeti |
| 20 | 10 | Njegovu će djecu gonit' siromasi: rukama će svojim vraćati oteto. |
| 20 | 11 | Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada. |
| 20 | 12 | Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao; |
| 20 | 13 | sladio se pazeć' da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga. |
| 20 | 14 | Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje. |
| 20 | 15 | Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat' njemu iz utrobe. |
| 20 | 16 | Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina. |
| 20 | 17 | Potoke ulja on gledat' više neće, ni vidjet' gdje rijekom med i mlijeko teku. |
| 20 | 18 | Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat' u plodu trgovine. |
| 20 | 19 | Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida, |
| 20 | 20 | jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga neće izbaviti. |
| 20 | 21 | Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sreća njegova dugo trajat neće. |
| 20 | 22 | Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti bijeda. |
| 20 | 23 | I dok hranom bude trbuh svoj punio, Bog će na nj pustiti jarost svoga gnjeva, sasut' dažd strelica na meso njegovo. |
| 20 | 24 | Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk će mjedeni njega prostrijeliti. |
| 20 | 25 | Strijelu bi izvuk'o, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju, |
| 20 | 26 | na njega tmine sve tajom očekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom. |
| 20 | 27 | Gle, nebo krivicu njegovu otkriva i čitava zemlja na njega se diže. |
| 20 | 28 | Njegovu će kuću raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti. |
| 20 | 29 | Takvu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosuđuje." |
| 21 | 1 | Job progovori i reče: |
| 21 | 2 | "Slušajte, slušajte dobro što ću reći, utjehu mi takvu barem udijelite. |
| 21 | 3 | Otrpite da riječ jednu ja izrečem, kad završim, tad se rugajte slobodno. |
| 21 | 4 | Zar protiv čovjeka dižem ja optužbu? Kako da strpljenje onda ne izgubim? |
| 21 | 5 | Pogledajte na me: užas će vas spopast', rukom ćete svoja zakloniti usta; |
| 21 | 6 | pomislim li na to, prestravim se i sam i čitavim svojim tad protrnem tijelom. |
| 21 | 7 | Zašto na životu ostaju zlikovci i, što su stariji, moćniji bivaju? |
| 21 | 8 | Potomstvo njihovo s njima napreduje a izdanci im se množe pred očima. |
| 21 | 9 | Strah nikakav kuće njihove ne mori i šiba ih Božja ostavlja na miru. |
| 21 | 10 | Njihovi bikovi plode pouzdano, krave im se tele i ne jalove se. |
| 21 | 11 | K'o jagnjad djeca im slobodno skakuću, veselo igraju njihovi sinovi. |
| 21 | 12 | Oni pjevaju uz harfe i bubnjeve i vesele se uz zvukove svirale. |
| 21 | 13 | Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno. |
| 21 | 14 | A govorili su Bogu: 'Ostavi nas, ne želimo znati za tvoje putove! |
| 21 | 15 | TÓa tko je Svesilni da njemu služimo i kakva nam korist da ga zazivamo?' |
| 21 | 16 | Zar svoju sreću u ruci ne imahu, makar do Njega ne drže ništa oni? |
| 21 | 17 | Zar se luč opakog kada ugasila? Zar se na njega oborila nesreća? Zar mu u gnjevu svom On skroji sudbinu? |
| 21 | 18 | Zar je kao slama na vjetru postao, kao pljeva koju vihor svud raznosi? |
| 21 | 19 | Hoće l' ga kaznit' Bog u njegovoj djeci? Ne, njega nek' kazni da sam to osjeti! |
| 21 | 20 | Vlastitim očima nek' rasap svoj vidi, neka se napije srdžbe Svesilnoga! |
| 21 | 21 | TÓa što poslije smrti on za dom svoj mari kad će se presjeć' niz njegovih mjeseci? |
| 21 | 22 | Ali tko će Boga učiti mudrosti, njega koji sudi najvišim bićima? |
| 21 | 23 | Jedan umire u punom blagostanju, bez briga ikakvih, u potpunom miru, |
| 21 | 24 | bokova od pretiline otežalih i kostiju sočne moždine prepunih. |
| 21 | 25 | A drugi umire s gorčinom u duši, nikad nikakve ne okusivši sreće. |
| 21 | 26 | Obojica leže zajedno u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba. |
| 21 | 27 | O, znam dobro kakve vaše su namjere, kakve zlosti protiv mene vi snujete. |
| 21 | 28 | Jer pitate: 'Gdje je kuća plemićeva, šator u kojem stanovahu opaki?' |
| 21 | 29 | Niste li na cesti putnike pitali, zar njihovo svjedočanstvo ne primate: |
| 21 | 30 | 'Opaki je u dan nesreće pošteđen i u dan Božje jarosti veseo je.' |
| 21 | 31 | Al' na postupcima tko će mu predbacit' i tko će mu vratit' što je počinio? |
| 21 | 32 | A kad ga na kraju na groblje odnesu, na grobni mu humak postavljaju stražu. |
| 21 | 33 | Lake su mu grude zemlje u dolini dok za njime ide čitavo pučanstvo. |
| 21 | 34 | O, kako su vaše utjehe isprazne! Kakva su prijevara vaši odgovori!" |
| 22 | 1 | Elifaz Temanac progovori tad i reče: |
| 22 | 2 | "Zar Bogu koristan može biti čovjek? TÓa tko je mudar, sebi samom koristi. |
| 22 | 3 | Zar je Svesilnom milost što si pravedan i zar mu je dobit što si neporočan? |
| 22 | 4 | Ili te zbog tvoje pobožnosti kara i zato se hoće s tobom parničiti? |
| 22 | 5 | Nije l' to zbog zloće tvoje prevelike i zbog bezakonja kojim broja nema? |
| 22 | 6 | Od braće si brao nizašto zaloge i s golih si ljudi svlačio haljine; |
| 22 | 7 | ti nisi žednoga vodom napojio, uskraćivao si kruh izgladnjelima; |
| 22 | 8 | otimao si od siromaha zemlju da bi na njoj svog nastanio ljubimca; |
| 22 | 9 | puštao si praznih ruku udovice i siročadi si satirao ruku. |
| 22 | 10 | Eto zašto tebe mreže sad sapinju, zašto te strahovi muče iznenadni. |
| 22 | 11 | Svjetlost ti mrak posta i ništa ne vidiš, vode su duboke tebe potopile. |
| 22 | 12 | Zar Bog nije u visini nebeskoj i zar zvijezdama tjeme on ne vidi? |
| 22 | 13 | Ali ti kažeš: 'Što Bog može znati? Kroz oblak tmasti zar što razabire? |
| 22 | 14 | Oblaci pogled njegov zaklanjaju, i rubom kruga on hoda nebeskog.' |
| 22 | 15 | TÓa kaniš li se drevnog držat' puta kojim su išli ljudi nepravedni? |
| 22 | 16 | Prije vremena nestadoše oni, bujica im je temelje raznijela. |
| 22 | 17 | Zborahu Bogu: 'Nas se ti ostavi! Što nam Svesilni učiniti može?' |
| 22 | 18 | A on im je dom punio dobrima makar do njega ne držahu ništa. |
| 22 | 19 | Videć' im propast, klikću pravednici, neporočni se njima izruguju: |
| 22 | 20 | 'Gle, propadoše protivnici naši, što od njih osta, vatra im proždrije!" |
| 22 | 21 | S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vraćena će ti opet biti sreća. |
| 22 | 22 | Ded prihvati Zakon iz njegovih usta, u srce svoje riječ njegovu usadi. |
| 22 | 23 | Ako se raskajan vratiš Svesilnome i nepravdu iz svog šatora odstraniš, |
| 22 | 24 | tad ćeš odbaciti zlato u prašinu i ofirsko blago u šljunak potočni. |
| 22 | 25 | Svesilni će postat' tvoje suho zlato, on će biti tvoje gomile srebrene. |
| 22 | 26 | Da, Svesilni bit će tvoje radovanje, i lice ćeš k Bogu dizati slobodno. |
| 22 | 27 | Molit ćeš mu se, i uslišat će tebe, ispunit ćeš što si mu zavjetovao. |
| 22 | 28 | Što god poduzeo, sve će ti uspjeti, i putove će ti obasjavat' svjetlost. |
| 22 | 29 | Jer, on ponizuje ponos oholima, dok u pomoć smjernim očima pritječe. |
| 22 | 30 | Iz nevolje on izbavlja nevinoga; i tebe će spasit' tvoje čiste ruke." |
| 23 | 1 | Job progovori i reče: |
| 23 | 2 | "Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi: |
| 23 | 3 | o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja, |
| 23 | 4 | pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi. |
| 23 | 5 | Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao! |
| 23 | 6 | Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša. |
| 23 | 7 | U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila. |
| 23 | 8 | Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga. |
| 23 | 9 | Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem. |
| 23 | 10 | Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići! |
| 23 | 11 | Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć'; |
| 23 | 12 | slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim. |
| 23 | 13 | Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti. |
| 23 | 14 | Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio! |
| 23 | 15 | Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata. |
| 23 | 16 | U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni, |
| 23 | 17 | premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro. |
| 24 | 1 | Zašto Svesilni ne promatra vremena, a dane njegove ne vide mu vjernici? |
| 24 | 2 | Bezbožnici pomiču granice, otimaju stado i pasu ga. |
| 24 | 3 | Sirotama odvode magarca, udovi u zalog vola dižu. |
| 24 | 4 | Siromahe tjeraju sa puta; skrivaju se ubogari zemlje. |
| 24 | 5 | K'o magarci divlji u pustinji zarana idu da plijen ugrabe: pustinja im hrani mališane. |
| 24 | 6 | Po tuđem polju oni pabirče, paljetkuju vinograd opakog. |
| 24 | 7 | Goli noće, nemaju haljine, ni pokrivača protiv studeni. |
| 24 | 8 | Oni kisnu na planinskom pljusku; bez skloništa uz hrid se zbijaju. |
| 24 | 9 | Otkidaju od sise sirotu, ubogom u zalog dijete grabe. |
| 24 | 10 | Goli hode, nemaju haljina; izgladnjeli, tuđe snoplje nose. |
| 24 | 11 | Oni mlina za ulje nemaju; ožednjeli, gaze u kacama. |
| 24 | 12 | Samrtnici hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju. Al' na sve to Bog se oglušuje. |
| 24 | 13 | Ima onih koji mrze svjetlost: ne priznaju njezinih putova niti se staza drže njezinih. |
| 24 | 14 | Za mraka se diže ubojica, kolje ubogog i siromaha. U gluhoj se noći lopov skiće [16a] i u tmini provaljuje kuće. |
| 24 | 15 | Sumrak žudi oko preljubnika: 'Nitko me vidjet neće', kaže on i zastire velom svoje lice. |
| 24 | 16 | [16b]Za vidjela oni se skrivaju, oni neće da za svjetlost znaju. |
| 24 | 17 | Zora im je kao sjena smrtna: kad zarudi, silan strah ih hvata. |
| 24 | 18 | Prije nego svane, on već hitro bježi kloneći se puta preko vinograda. Njegova su dobra prokleta u zemlji. |
| 24 | 19 | K'o što vrućina i žega snijeg upija, tako i Podzemlje proždire grešnike. |
| 24 | 20 | Zaboravilo ga krilo što ga rodi, ime se njegovo više ne spominje: poput stabla zgromljena je opačina. |
| 24 | 21 | Ženu nerotkinju on je zlostavljao, udovici nije učinio dobra. |
| 24 | 22 | Al' Onaj što snažno hvata nasilnike, ustaje, a njima sva se nada gasi. |
| 24 | 23 | Dade mu sigurnost, i on se pouzda; okom je njegove nadzirao staze. |
| 24 | 24 | Dignu se za kratko, a onda nestanu, ruše se i kao svi drugi istrunu, posječeni kao glave klasovima." |
| 24 | 25 | Nije li tako? Tko će me u laž utjerat'? Tko moje riječi poništiti može?" |
| 25 | 1 | Bildad iz Šuaha progovori tad i reče: |
| 25 | 2 | "Gospodstvo i strah u njegovoj su ruci i on stvara mir u svojim visinama. |
| 25 | 3 | Zar se njemu čete izbrojiti mogu i svjetlo njegovo nad kim ne izlazi? |
| 25 | 4 | Pa kako da čovjek prav bude pred Bogom i od žene rođen kako da čist bude? |
| 25 | 5 | Eto, i mjesec pred njime sjaj svoj gubi, njegovim očima zvijezde nisu čiste. |
| 25 | 6 | Što reći onda o čovjeku, tom crvu, o sinu čovjekovu, crviću jadnom? |
| 26 | 1 | Job progovori i reče: |
| 26 | 2 | "Kako dobro znadeš pomoći nemoćnom i mišicu iznemoglu poduprijeti! |
| 26 | 3 | Kako dobar savjet daješ neukome; baš si preveliku mudrost pokazao. |
| 26 | 4 | Kome li si ove uputio riječi i koji duh je iz tebe govorio?" |
| 26 | 5 | Pred Bogom mrtvi pod zemljom dolje strepe, vode morske dršću i nemani njine. |
| 26 | 6 | Pred njegovim okom otkriven zja Šeol i bezdan smrti nema vela na sebi. |
| 26 | 7 | On povrh praznine Sjever razapinje, on drži zemlju o ništa obješenu. |
| 26 | 8 | On zatvara vodu u svoje oblake, a oblaci se pod njome ne prodiru. |
| 26 | 9 | On zastire puno lice mjesečevo razastirući svoj oblak preko njega. |
| 26 | 10 | On je na vodi označio kružnicu gdje prestaje svjetlost i tmine počinju. |
| 26 | 11 | Svodu se nebeskom potresu stupovi i premru od straha kada on zaprijeti. |
| 26 | 12 | Svojom je snagom on ukrotio more i neman Rahaba smrvio mudrošću. |
| 26 | 13 | Nebesa je svojim razbistrio dahom, a ruka mu je brzu zmiju probola. |
| 26 | 14 | Sve to samo djelić je djela njegovih, od kojih tek slabu jeku mi čujemo. Ali tko će shvatit' grom njegove moći?" |
| 27 | 1 | Job nastavi svoju besjedu i reče: |
| 27 | 2 | "Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča: |
| 27 | 3 | sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude, |
| 27 | 4 | usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik. |
| 27 | 5 | Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim. |
| 27 | 6 | Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće. |
| 27 | 7 | Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov! |
| 27 | 8 | Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju? |
| 27 | 9 | Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja? |
| 27 | 10 | Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati? |
| 27 | 11 | Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog. |
| 27 | 12 | Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?" |
| 27 | 13 | "Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg. |
| 27 | 14 | Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha. |
| 27 | 15 | Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće. |
| 27 | 16 | Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata, |
| 27 | 17 | nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro. |
| 27 | 18 | Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar: |
| 27 | 19 | bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema. |
| 27 | 20 | Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese. |
| 27 | 21 | Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta. |
| 27 | 22 | Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke. |
| 27 | 23 | Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao. |
| 28 | 1 | "Da, srebro ima svoja nalazišta, a zlato mjesta gdje se pročišćava. |
| 28 | 2 | Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz rudače rastaljene bakar. |
| 28 | 3 | Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najvećih dubina za kamenom u mraku zakopanim. |
| 28 | 4 | Čeljad iz tuđine rovove dube do kojih ljudska ne dopire noga, visi njišuć' se, daleko od ljudi. |
| 28 | 5 | Krilo zemlje iz kojeg kruh nam niče kao od vatre sve je razrovano. |
| 28 | 6 | Stijene njene safira su skrovišta, prašina zlatna krije se u njima. |
| 28 | 7 | Tih putova ne znaju grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaža. |
| 28 | 8 | Zvijeri divlje njima nisu kročile niti je kada lav njima prošao. |
| 28 | 9 | Ali na kamen diže čovjek ruku te iz korijena prevraća planine. |
| 28 | 10 | U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaža. |
| 28 | 11 | Žilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo. |
| 28 | 12 | Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva? |
| 28 | 13 | Čovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili. |
| 28 | 14 | Bezdan govori: 'U meni je nema!' a more: 'Ne nalazi se kod mene!' |
| 28 | 15 | Zlatom se čistim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti; |
| 28 | 16 | ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom. |
| 28 | 17 | Sa zlatom, staklom ne poređuje se, nit' se daje za sud od suha zlata. |
| 28 | 18 | Čemu spominjat' prozirac, koralje, bolje je steći Mudrost no biserje. |
| 28 | 19 | Što je prema njoj topaz etiopski? Ni čistim zlatom ne procjenjuje se. |
| 28 | 20 | Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva? |
| 28 | 21 | Sakrivena je očima svih živih; ona izmiče pticama nebeskim. |
| 28 | 22 | Propast paklena i Smrt izjavljuju: 'Za slavu njenu mi smo samo čuli.' |
| 28 | 23 | Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi. |
| 28 | 24 | Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim. |
| 28 | 25 | Kad htjede vjetru odredit težinu i mjerilom svu vodu izmjeriti, |
| 28 | 26 | kad je zakone daždu nametnuo i oblacima gromovnim putove, |
| 28 | 27 | tad ju je vidio te izmjerio, učvrstio i do dna ispitao. |
| 28 | 28 | A potom je rekao čovjeku: Strah Gospodnji - eto što je mudrost; 'Zla se kloni' - to ti je razumnost." |
| 29 | 1 | Job nastavi svoju besjedu i reče: |
| 29 | 2 | "O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio, |
| 29 | 3 | kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo, |
| 29 | 4 | kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše, |
| 29 | 5 | kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci, |
| 29 | 6 | kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen! |
| 29 | 7 | Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg, |
| 29 | 8 | vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali. |
| 29 | 9 | Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali. |
| 29 | 10 | Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik. |
| 29 | 11 | Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo. |
| 29 | 12 | Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći. |
| 29 | 13 | Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah. |
| 29 | 14 | Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom. |
| 29 | 15 | Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju, |
| 29 | 16 | otac ubogima, zastupnik strancima. |
| 29 | 17 | Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti. |
| 29 | 18 | Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.' |
| 29 | 19 | Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa. |
| 29 | 20 | Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.' |
| 29 | 21 | Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju. |
| 29 | 22 | Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima. |
| 29 | 23 | Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim. |
| 29 | 24 | Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica. |
| 29 | 25 | Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene. |
| 30 | 1 | "A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega. |
| 30 | 2 | Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom. |
| 30 | 3 | Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina. |
| 30 | 4 | Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino. |
| 30 | 5 | Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima. |
| 30 | 6 | Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama. |
| 30 | 7 | Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti. |
| 30 | 8 | Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani. |
| 30 | 9 | Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča! |
| 30 | 10 | Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice. |
| 30 | 11 | I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu. |
| 30 | 12 | S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju. |
| 30 | 13 | Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko, |
| 30 | 14 | prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje. |
| 30 | 15 | Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje. |
| 30 | 16 | Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili. |
| 30 | 17 | Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu. |
| 30 | 18 | Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće. |
| 30 | 19 | U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo. |
| 30 | 20 | K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš. |
| 30 | 21 | Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš. |
| 30 | 22 | U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš. |
| 30 | 23 | Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih. |
| 30 | 24 | Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju? |
| 30 | 25 | Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha? |
| 30 | 26 | Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama. |
| 30 | 27 | Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi. |
| 30 | 28 | Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo. |
| 30 | 29 | Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom. |
| 30 | 30 | Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica. |
| 30 | 31 | Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima. |
| 31 | 1 | Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu. |
| 31 | 2 | A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga? |
| 31 | 3 | TÓa nije li nesreća za opakoga, a nevolja za one koji zlo čine? |
| 31 | 4 | Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake? |
| 31 | 5 | Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela? |
| 31 | 6 | Nek' me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa će uvidjeti neporočnost moju! |
| 31 | 7 | Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala, |
| 31 | 8 | neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke! |
| 31 | 9 | Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah, |
| 31 | 10 | neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim svoju podijeli postelju! |
| 31 | 11 | Djelo bestidno time bih počinio, zločin kojem pravda treba da presudi, |
| 31 | 12 | užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu. |
| 31 | 13 | Ako kada prezreh pravo sluge svoga il' služavke, sa mnom kad su se parbili, |
| 31 | 14 | što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit' kad račun zatraži? |
| 31 | 15 | Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu? |
| 31 | 16 | Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine? |
| 31 | 17 | Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio? |
| 31 | 18 | TÓa od mladosti k'o otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina! |
| 31 | 19 | Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kog bez pokrivača |
| 31 | 20 | a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija? |
| 31 | 21 | Ako sam ruku na nevina podigao znajuć' da mi je na vratima branitelj, |
| 31 | 22 | nek' se rame moje od pleća odvali i neka mi ruka od lakta otpadne! |
| 31 | 23 | Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu. |
| 31 | 24 | Zar sam u zlato pouzdanje stavio i rekao zlatu: 'Sigurnosti moja!' |
| 31 | 25 | Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke? |
| 31 | 26 | Zar se, gledajući sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje, |
| 31 | 27 | moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao? |
| 31 | 28 | Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao. |
| 31 | 29 | Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo, |
| 31 | 30 | ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre? |
| 31 | 31 | Ne govorahu li ljudi mog šatora: 'TÓa koga nije on mesom nasitio'? |
| 31 | 32 | Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata. |
| 31 | 33 | Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu |
| 31 | 34 | jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mučao ne prelazeć' svoga praga? |
| 31 | 35 | O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik, |
| 31 | 36 | i ja ću je nosit' na svome ramenu, čelo ću njome k'o krunom uresit'. |
| 31 | 37 | Dat ću mu račun o svojim koracima i poput kneza pred njega ću stupiti." |
| 31 | 38 | Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale; |
| 31 | 39 | ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare, |
| 31 | 40 | [40a] neka mjesto žita po njoj niče korov, a mjesto ječma nek' posvud kukolj raste! [40b] Konac riječi Jobovih. |
| 32 | 1 | Ona tri čovjeka prestadoše Jobu odgovarati, jer je on sebe smatrao nevinim. |
| 32 | 2 | Nato se rasrdi Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, od plemena Ramova: planu gnjevom na Joba zato što je sebe držao pravednim pred Bogom; |
| 32 | 3 | a planu gnjevom i na tri njegova prijatelja jer nisu više našli ništa što bi odgovorili te su tako Boga osudili. |
| 32 | 4 | Dok su oni govorili s Jobom, Elihu je šutio, jer su oni bili stariji od njega. |
| 32 | 5 | Ali kad vidje da ona tri čovjeka nisu više imala odgovora u ustima, planu od srdžbe. |
| 32 | 6 | I progovorivši, Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, reče: "Po godinama svojim još mlad sam ja, a u duboku vi ste ušli starost; bojažljivo se zato ja ustezah znanje svoje pokazati pred vama. |
| 32 | 7 | Mišljah u sebi: 'Govorit će starost, mnoge godine pokazat će mudrost.' |
| 32 | 8 | Uistinu, dah neki u ljudima, duh Svesilnog mudrim čini čovjeka. |
| 32 | 9 | Dob poodmakla ne daje mudrosti a niti starost pravednosti uči. |
| 32 | 10 | Zato vas molim, poslušajte mene da vam i ja znanje svoje izložim. |
| 32 | 11 | S pažnjom sam vaše besjede pratio i razloge sam vaše saslušao dok ste tražili što ćete kazati. |
| 32 | 12 | Na vama moja sva bijaše pažnja, al' ne bi nikog da Joba pobije ni da mu od vas tko riječ opovrgne. |
| 32 | 13 | Nemojte reći: 'Na mudrost smo naišli! Bog će ga pobit jer čovjek ne može.' |
| 32 | 14 | Nije meni on besjedu upravio: odvratit mu neću vašim riječima. |
| 32 | 15 | Poraženi, otpovrgnut ne mogu, riječi zapeše u grlu njihovu. |
| 32 | 16 | Čekao sam! Al', gle, oni ne zbore. Umukoše, ni riječ više da kažu! |
| 32 | 17 | Na meni je da progovorim sada, znanje ću svoje i ja izložiti. |
| 32 | 18 | Riječi mnoge u meni naviru dok iznutra moj duh mene nagoni. |
| 32 | 19 | Gle, nutrina mi je k'o mošt zatvoren, k'o nova će se raspući mješina. |
| 32 | 20 | Da mi odlane, govorit ću stoga, otvorit ću usne i odvratit' vama. |
| 32 | 21 | Nijednoj strani priklonit se neću niti laskat ja namjeravam kome. |
| 32 | 22 | Laskati ja ne umijem nikako, jer smjesta bi me Tvorac moj smaknuo. |
| 33 | 1 | Čuj dakle, Jobe, što ću ti kazati, prikloni uho mojim besjedama. |
| 33 | 2 | Evo, usta sam svoja otvorio, a jezik riječi pod nepcem mi stvara. |
| 33 | 3 | Iskreno će ti zborit' srce moje, usne će čistu izreći istinu. |
| 33 | 4 | TÓa i mene je duh Božji stvorio, dah Svesilnoga oživio mene. |
| 33 | 5 | Ako uzmogneš, ti me opovrgni; spremi se da se suprotstaviš meni! |
| 33 | 6 | Gle, kao i ti, i ja sam pred Bogom, kao i ti, od gline bjeh načinjen; |
| 33 | 7 | zato ja strahom tebe motrit' neću, ruka te moja neće pritisnuti. |
| 33 | 8 | Dakle, na moje uši rekao si - posve sam jasno tvoje čuo riječi: |
| 33 | 9 | 'Nedužan sam i bez ikakva grijeha; prav sam i nema krivice na meni. |
| 33 | 10 | Al' On izlike protiv mene traži i za svojeg me drži dušmanina. |
| 33 | 11 | Noge je moje u klade metnuo, nad svakim mojim on pazi korakom.' |
| 33 | 12 | Ovdje, kažem ti, u pravu ti nisi, jer s Bogom čovjek mjerit' se ne može. |
| 33 | 13 | Pa zašto s njime zamećeš prepirku što ti na svaku riječ ne odgovara? |
| 33 | 14 | Bog zbori nama jednom i dva puta, al' čovjek na to pažnju ne obraća. |
| 33 | 15 | U snovima, u viđenjima noćnim, kada san dubok ovlada ljudima i na ležaju dok tvrdo snivaju, |
| 33 | 16 | tad on govori na uho čovjeku i utvarama plaši ga jezivim |
| 33 | 17 | da ga od djela njegovih odvrati, da u čovjeku obori oholost, |
| 33 | 18 | da dušu njegovu spasi od jame i život mu od puta u Podzemlje. |
| 33 | 19 | Bolešću on ga kara na ležaju kad mu se kosti tresu bez prestanka, |
| 33 | 20 | kad se kruh gadi njegovu životu i ponajbolje jelo duši njegovoj; |
| 33 | 21 | kada mu tijelo gine naočigled i vide mu se kosti ogoljele, |
| 33 | 22 | kad mu se duša približava jami a život njegov boravištu mrtvih. |
| 33 | 23 | Ako se uza nj nađe tad anđeo, posrednik jedan između tisuću, da čovjeka na dužnost opomene, |
| 33 | 24 | pa se sažali nad njim i pomoli: 'Izbavi ga da u jamu ne ide; za život njegov nađoh otkupninu! |
| 33 | 25 | Neka mu tijelo procvate mladošću, nek' se vrati u dane mladenačke!' |
| 33 | 26 | Vapije k Bogu i Bog ga usliša: radosno On ga pogleda u lice; vrati čovjeku pravednost njegovu. |
| 33 | 27 | Tada čovjek pred ljudima zapjeva: 'Griješio sam i pravo izvrtao, ali mi Bog zlom nije uzvratio. |
| 33 | 28 | On mi je dušu spasio od jame i život mi se veseli svjetlosti.' |
| 33 | 29 | Gle, sve to Bog je spreman učiniti do dva i do tri puta za čovjeka: |
| 33 | 30 | da dušu njegovu spasi od jame i da mu život svjetlošću obasja. |
| 33 | 31 | Pazi dÓe, Jobe, dobro me poslušaj; šuti, jer nisam sve još izrekao. |
| 33 | 32 | Ako riječi još imaš, odvrati mi, zbori - rado bih opravdao tebe. |
| 33 | 33 | Ako li nemaš, poslušaj me samo: pazi, rad bih te poučit' mudrosti." |
| 34 | 1 | Elihu nastavi svoju besjedu i reče: |
| 34 | 2 | "I vi, mudraci, čujte što ću reći, vi, ljudi umni, poslušajte mene, |
| 34 | 3 | jer uši nam prosuđuju besjede isto kao što nepce hranu kuša. |
| 34 | 4 | Zajedno ispitajmo što je pravo i razmislimo skupa što je dobro. |
| 34 | 5 | Job je utvrdio: 'Ja sam pravedan, ali Bog meni pravdu uskraćuje. |
| 34 | 6 | U pravu sam, a lašcem prave mene, nasmrt prostrijeljen, a bez krivnje svoje!' |
| 34 | 7 | Zar gdje čovjeka ima poput Joba koji porugu pije kao vodu, |
| 34 | 8 | sa zlikovcima koji skupa hodi i s opakima isti dijeli put? |
| 34 | 9 | On tvrdi: 'Kakva korist je čovjeku od tog što Bogu ugoditi želi?' |
| 34 | 10 | Stoga me čujte, vi ljudi pametni! Od Boga zlo je veoma daleko i nepravednost od Svemogućega, |
| 34 | 11 | te on čovjeku plaća po djelima, daje svakom po njegovu vladanju. |
| 34 | 12 | Odista, Bog zla nikada ne čini, niti Svesilni kad izvrće pravo. |
| 34 | 13 | TÓa tko je njemu povjerio zemlju i vasioni svijet tko je stvorio? |
| 34 | 14 | Kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, |
| 34 | 15 | sva bića bi odjednom izdahnula i u prah bi se pretvorio čovjek. |
| 34 | 16 | Ako razuma imaš, slušaj ovo, prikloni uho glasu riječi mojih. |
| 34 | 17 | Može li vladat' koji mrzi pravo? Najpravednijeg hoćeš li osudit'? - |
| 34 | 18 | Onog koji kaže kralju: 'Nitkove!' a odličniku govori: 'Zlikovče!' |
| 34 | 19 | Koji nije spram knezovima pristran i jednak mu je ubog i mogućnik, jer oni su djelo ruku njegovih? |
| 34 | 20 | Zaglave za tren, usred gluhe noći: komešaju se narodi, prolaze; ni od čije ruke moćni padaju. |
| 34 | 21 | Jer, on nadzire pute čovjekove, pazi nad svakim njegovim korakom. |
| 34 | 22 | Nema toga mraka niti crne tmine gdje bi se mogli zlikovci sakriti. |
| 34 | 23 | Bog nikome unaprijed ne kaže kada će na sud pred njega stupiti. |
| 34 | 24 | Bez saslušanja on satire jake i stavlja druge na njihovo mjesto. |
| 34 | 25 | TÓa odveć dobro poznaje im djela! Sred noći on ih obara i gazi. |
| 34 | 26 | Ćuškom ih bije zbog zloće njihove na mjestu gdje ih svi vidjeti mogu. |
| 34 | 27 | Jer prestadoše za njime hoditi, zanemariše putove njegove |
| 34 | 28 | goneć uboge da vape do njega i potlačene da k njemu leleču. |
| 34 | 29 | Al' miruje li, tko da njega gane? Zastre li lice, tko ga vidjet' može? |
| 34 | 30 | Nad pucima bdi k'o i nad čovjekom da ne zavlada tko narod zavodi. |
| 34 | 31 | Kada bezbožnik Bogu svome kaže: 'Zavedoše me, više griješit neću. |
| 34 | 32 | Ne uviđam li, ti me sad pouči, i ako sam kad nepravdu činio, ubuduće ja činiti je neću!' |
| 34 | 33 | Misliš da Bog mora njega kazniti, dok ti zamisli njegove prezireš? Al' kada ti odlučuješ, a ne ja, mudrost nam svoju istresi dÓe sada! |
| 34 | 34 | Svi ljudi umni sa mnom će se složit' i svatko razuman koji čuje mene: |
| 34 | 35 | Nepromišljeno Job je govorio, u riječima mu neima mudrosti. |
| 34 | 36 | Stoga, nek' se Job dokraja iskuša, jer odgovara poput zlikovaca; |
| 34 | 37 | a svom grijehu još pobunu domeće, među nama on plješće dlanovima i hule svoje na Boga gomila." |
| 35 | 1 | Elihu nastavi svoju besjedu i reče: |
| 35 | 2 | "Zar ti misliš da pravo svoje braniš, da pravednost pred Bogom dokazuješ, |
| 35 | 3 | kada mu kažeš: 'Što ti je to važno, i ako griješim, što ti činim time?' |
| 35 | 4 | Na sve to ja ću odgovorit' tebi i prijateljima tvojim ujedno. |
| 35 | 5 | Po nebu se obazri i promatraj! Gledaj oblake: od tebe su viši! |
| 35 | 6 | Ako griješiš, što si mu uradio, prijestupom svojim što si mu zadao? |
| 35 | 7 | Ako si prav, što si dodao njemu i što iz ruke tvoje on dobiva? |
| 35 | 8 | Opakost tvoja tebi slične pogađa i pravda tvoja čovjeku koristi. |
| 35 | 9 | Ali kad ispod teškog stenju jarma, kad vapiju na nasilje moćnika, |
| 35 | 10 | nitko ne kaže: 'Gdje je Bog, moj tvorac, koji noć pjesmom veselom ispunja, |
| 35 | 11 | umnijim nas od zvijeri zemskih čini i mudrijima od ptica nebeskih?' |
| 35 | 12 | Tad vapiju, al' on ne odgovara poradi oholosti zlikovaca. |
| 35 | 13 | Ali kako je isprazno tvrditi da Bog njihove ne čuje vapaje, da pogled na njih ne svraća Svesilni! |
| 35 | 14 | A kamoli tek kada ti govoriš: 'On ne vidi mene, parnica moja pred njime stoji, a ja na nj još čekam.' |
| 35 | 15 | Ili: 'Njegova srdžba ne kažnjava, nimalo on za prijestupe ne mari.' |
| 35 | 16 | Isprazno tada otvara Job usta i besjede gomila nerazumne." |
| 36 | 1 | Elihu nastavi i reče: |
| 36 | 2 | "Strpi se malo, pa ću te poučit', jer još nisam sve rekao za Boga. |
| 36 | 3 | Izdaleka ću svoje iznijet' znanje da Stvoritelja svojega opravdam. |
| 36 | 4 | Zaista, za laž ne znaju mi riječi, uza te je čovjek znanjem savršen. |
| 36 | 5 | Gle, Bog je silan, ali ne prezire, silan je snagom razuma svojega. |
| 36 | 6 | Opakome on živjeti ne daje, nevoljnicima pravicu pribavlja. |
| 36 | 7 | S pravednika on očiju ne skida, na prijestolje ih diže uz kraljeve da bi dovijeka bili uzvišeni. |
| 36 | 8 | Ako su negvam' oni okovani i užetima nevolje sputani, |
| 36 | 9 | djela njihova on im napominje, kazuje im grijeh njine oholosti. |
| 36 | 10 | Tad im otvara uho k opomeni i poziva ih da se zla okane. |
| 36 | 11 | Poslušaju li te mu se pokore, dani im završavaju u sreći, u užicima godine njihove. |
| 36 | 12 | Ne slušaju li, od koplja umiru, zaglave, sami ne znajući kako. |
| 36 | 13 | A srca opaka mržnju njeguju, ne ištu pomoć kad ih on okuje; |
| 36 | 14 | u cvatu svoga dječaštva umiru i venu poput hramskih milosnika. |
| 36 | 15 | Nevoljnog on bijedom njegovom spasava i u nesreći otvara mu oči: |
| 36 | 16 | izbavit će te iz ždrijela tjeskobe k prostranstvima bezgraničnim izvesti, k prepunu stolu mesa pretiloga. |
| 36 | 17 | Ako sudio nisi opakima, ako si pravo krnjio siroti, |
| 36 | 18 | nek' te obilje odsad ne zavede i nek' te dar prebogat ne iskvari. |
| 36 | 19 | Nek' ti je gavan k'o čovjek bez zlata, a čovjek jake ruke poput slaba. |
| 36 | 20 | Ne goni one koji su ti tuđi da rodbinu na njino mjesto staviš. |
| 36 | 21 | Pazi se da u nepravdu ne skreneš, jer zbog nje snađe tebe iskušenje. |
| 36 | 22 | Gle, uzvišen je Bog u svojoj snazi! Zar učitelja ima poput njega? |
| 36 | 23 | Tko je njemu put njegov odredio? Tko će mu reći: 'Radio si krivo'? |
| 36 | 24 | Spomeni se veličati mu djelo što ga pjesmama ljudi opjevaše. |
| 36 | 25 | S udivljenjem svijet čitav ga promatra, divi se čovjek, pa ma izdaleka. |
| 36 | 26 | Veći je Bog no što pojmit' možemo, nedokučiv je broj ljeta njegovih! |
| 36 | 27 | U visini on skuplja kapi vode te dažd u paru i maglu pretvara. |
| 36 | 28 | Pljuskovi tada pljušte iz oblaka, po mnoštvu ljudskom dažde obilato. |
| 36 | 31 | Pomoću njih on podiže narode, u izobilju hranom ih dariva. |
| 36 | 29 | Tko li će shvatit' širenje oblaka, tutnjavu strašnu njegovih šatora? |
| 36 | 30 | Gle, on nad sobom razastire svjetlost i dno morsko on vodama pokriva. |
| 36 | 32 | On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo će zgoditi. |
| 36 | 33 | Glasom gromovnim sebe navješćuje, stiže s gnjevom da zgromi opačinu. |
| 37 | 1 | Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće. |
| 37 | 2 | Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi. |
| 37 | 3 | Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje - |
| 37 | 4 | iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo. |
| 37 | 5 | Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara. |
| 37 | 6 | Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!' |
| 37 | 7 | svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo. |
| 37 | 8 | U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju. |
| 37 | 9 | S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose. |
| 37 | 10 | Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina. |
| 37 | 11 | I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama; |
| 37 | 12 | kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga. |
| 37 | 13 | Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari. |
| 37 | 14 | Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna. |
| 37 | 15 | Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta? |
| 37 | 16 | Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog. |
| 37 | 17 | Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre? |
| 37 | 18 | Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog? |
| 37 | 19 | DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više. |
| 37 | 20 | Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati? |
| 37 | 21 | Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri? |
| 37 | 22 | Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu! |
| 37 | 23 | Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači. |
| 37 | 24 | Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!" |
| 38 | 1 | Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče: |
| 38 | 2 | "Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? |
| 38 | 3 | Bokove svoje opaši k'o junak: ja ću te pitat', a ti me pouči. |
| 38 | 4 | Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. |
| 38 | 5 | Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo? |
| 38 | 6 | Na čemu joj počivaju temelji? Tko joj postavi kamen ugaoni |
| 38 | 7 | dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani? |
| 38 | 8 | Tko li zatvori more vratnicama kad je navrlo iz krila majčina; |
| 38 | 9 | kad ga oblakom k'o haljom odjenuh i k'o pelenam' ovih maglom gustom; |
| 38 | 10 | kad sam njegovu odredio među, vrata stavio sa prijevornicama? |
| 38 | 11 | Dotle, ne dalje, rekao sam njemu, tu nek' se lomi ponos tvog valovlja! |
| 38 | 12 | Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno, |
| 38 | 13 | da poduhvati zemlju za rubove i da iz nje sve bezbožnike strese; |
| 38 | 14 | da je pretvori u glinu pečatnu i oboji je k'o kakvu haljinu. |
| 38 | 15 | Ona uzima svjetlost zlikovcima i pesnicu im lomi uzdignutu. |
| 38 | 16 | Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio? |
| 38 | 17 | Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena? |
| 38 | 18 | Zar si prostranstvo zemlje uočio? Govori, ako ti je znano sve to. |
| 38 | 19 | Koji putovi u dom svjetla vode, na kojem mjestu prebivaju tmine, |
| 38 | 20 | da ih odvedeš u njine krajeve, da im put k stanu njihovu pokažeš? |
| 38 | 21 | Ti znadeš to, tÓa davno ti se rodi, tvojih dana broj veoma je velik! |
| 38 | 22 | Zar si stigao do riznica snijega i zar si tuče spremišta vidio |
| 38 | 23 | što ih pričuvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata? |
| 38 | 24 | Kojim li se putem dijeli munja kada iskre po svoj zemlji prosipa? |
| 38 | 25 | Tko li je jaz iskopao povodnju, tko prokrčio pute grmljavini |
| 38 | 26 | da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema, |
| 38 | 27 | da bi neplodnu napojio pustoš, da bi u stepi trava izniknula? |
| 38 | 28 | Ima li kiša svoga roditelja? Tko je taj koji kapi rose rađa? |
| 38 | 29 | Iz čijeg li mraz izlazi krila, tko slanu stvara što s nebesa pada? |
| 38 | 30 | Kako čvrsnu vode poput kamena i led se hvata površja bezdana? |
| 38 | 31 | Možeš li lancem vezati Vlašiće i razdriješiti spone Orionu, |
| 38 | 32 | u pravo vrijeme izvesti Danicu, vodit' Medvjeda s njegovim mladima? |
| 38 | 33 | Zar poznaješ ti zakone nebeske pa da njima moć na zemlji dodijeliš? |
| 38 | 34 | Zar doviknuti možeš oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju? |
| 38 | 35 | Zar na zapovijed tvoju munje lijeću i tebi zar se odazivlju: 'Evo nas'? |
| 38 | 36 | Tko je mudrost darovao ibisu, tko li je pamet ulio u pijetla? |
| 38 | 37 | Tko to mudro prebrojava oblake i tko nebeske izlijeva mjehove |
| 38 | 38 | dok se zemlja u tijesto ne zgusne i dok se grude njezine ne slijepe? |
| 38 | 39 | Zar ćeš ti plijen uloviti lavici ili ćeš glad utažit' lavićima |
| 38 | 40 | na leglu svojem dok gladni čekaju i vrebaju na žrtvu iz zaklona? |
| 38 | 41 | Tko hranu gavranovima pribavlja kad Bogu ptići njegovi cijuču i naokolo oblijeću bez hrane? |
| 39 | 1 | Znaš li kako se legu divokoze? Vidje li kako se mlade košute? |
| 39 | 2 | Izbroji li koliko nose mjeseci, znaš li u koje doba se omlade? |
| 39 | 3 | Sagnuvši se, polegu lanad svoju i breme usred pustinje odlažu, |
| 39 | 4 | a kad im porod ojača, poraste, ostave ga i ne vraćaju mu se. |
| 39 | 5 | Tko dade divljem magarcu slobodu i tko to oglav skinu njemu s glave? |
| 39 | 6 | U zavičaj mu dadoh ja pustinju i polja slana da ondje živuje. |
| 39 | 7 | Buci gradova on se podruguje i ne sluša goničevih povika. |
| 39 | 8 | Luta brdima, svojim pašnjacima, u potrazi za zeleni svakakvom. |
| 39 | 9 | Možeš li slugom učinit' bivola, zadržat' ga noć jednu za jaslama? |
| 39 | 10 | Možeš li njega za brazdu prikovat' da ralo vuče po docima tvojim? |
| 39 | 11 | Možeš li se osloniti na njega jer je njegova snaga prevelika i prepustit' mu težak svoj posao? |
| 39 | 12 | Misliš li tebi da će se vratiti i na gumno ti dotjerati žito? |
| 39 | 13 | Krilima svojim noj trepće radosno, iako krila oskudnih i perja. |
| 39 | 14 | On svoja jaja na zemlji ostavlja, povjerava ih pijesku da ih grije, |
| 39 | 15 | ne mareć' što ih zgazit' može noga ili nekakva divlja zvijer zgnječiti. |
| 39 | 16 | S nojićima k'o s tuđima postupa; što mu je trud zaludu, on ne mari. |
| 39 | 17 | Jer Bog je njega lišio pameti, nije mu dao nikakva razbora. |
| 39 | 18 | Ali kada na let krila raširi, tada se ruga konju i konjaniku. |
| 39 | 19 | Zar si ti konja obdario snagom zar si mu ti vrat grivom ukrasio? |
| 39 | 20 | Zar ti činiš da skače k'o skakavac, da u strah svakog nagoni hrzanjem? |
| 39 | 21 | Kopitom zemlju veselo raskapa, neustrašivo srlja na oružje. |
| 39 | 22 | Strahu se ruga, ničeg se ne boji, ni pred mačem uzmaknuti neće. |
| 39 | 23 | Na sapima mu zvekeće tobolac, koplje sijeva i ubojna sulica. |
| 39 | 24 | Bijesan i nestrpljiv guta prostore; kad rog zasvira, tko će ga zadržat': |
| 39 | 25 | na svaki zvuk roga on zarže: Ha! Izdaleka on ljuti boj već njuši, viku bojnu i poklič vojskovođa. |
| 39 | 26 | Zar po promislu tvojem lijeće soko i prema jugu krila svoja širi? |
| 39 | 27 | Zar se na nalog tvoj diže orao i vrh timora gnijezdo sebi vije? |
| 39 | 28 | Na litici on stanuje i noćÄi, na grebenima vrleti visokih. |
| 39 | 29 | Odatle na plijen netremice vreba, oči njegove vide nadaleko. |
| 39 | 30 | Krvlju se hrane njegovi orlići; gdje je ubijenih, tamo je i on." |
| 40 | 1 | I Jahve se obrati Jobu i reče mu: |
| 40 | 2 | "Zar će se s Jakim preti još kudilac? Tužitelj Božji nek' sam odgovori!" |
| 40 | 3 | A Job odgovori Jahvi i reče: |
| 40 | 4 | "Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta. |
| 40 | 5 | Riječ rekoh - neću više započeti; rekoh dvije - al' neću nastaviti." |
| 40 | 6 | Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče: |
| 40 | 7 | "Bokove svoje opaši k'o junak, ja ću te pitat', a ti me pouči. |
| 40 | 8 | Zar bi i moj sud pogaziti htio, okrivio me da sebe opravdaš? |
| 40 | 9 | Zar ti mišica snagu Božju ima, zar glasom grmjet' možeš poput njega? |
| 40 | 10 | Ogrni se sjajem i veličanstvom, dostojanstvom se odjeni i slavom. |
| 40 | 11 | Plani dÓe bijesom ognja jarosnoga, pogledom jednim snizi oholnika. |
| 40 | 12 | Ponositoga pogledaj, slomi ga, na mjestu satri svakoga zlikovca. |
| 40 | 13 | U zemlju sve njih zajedno zakopaj, u mračnu ih pozatvaraj tamnicu. |
| 40 | 14 | Tada ću i ja tebi odat' hvalu što si se svojom desnicom spasio. |
| 40 | 15 | A sada, dÓe promotri Behemota! Travom se hrani poput govečeta, |
| 40 | 16 | u bedrima je, gle, snaga njegova, a krepkost mu u mišićju trbušnom. |
| 40 | 17 | Poput cedra rep podignut ukruti, sva su mu stegna ispreplele žile. |
| 40 | 18 | Mjedene cijevi kosti su njegove, zglobovi mu od željeza kvrge. |
| 40 | 19 | Prvenac on je Božjega stvaranja; mačem ga je naoružao tvorac. |
| 40 | 20 | Gore mu danak u hrani donose i sve zvijerje što po njima se igra. |
| 40 | 21 | Pod lotosom on zavaljen počiva, guštik močvarni i glib kriju ga. |
| 40 | 22 | Sjenu mu pravi lotosovo lišće, pod vrbama on hladuje potočnim. |
| 40 | 23 | Nabuja li rijeka, on ne strahuje: nimalo njega ne bi zabrinulo da mu u žvale i sav Jordan jurne. |
| 40 | 24 | Tko bi za oči uhvatio njega i tko bi mu nos sulicom probio? |
| 40 | 25 | Zar loviš Levijatana udicom? Zar ćeš mu jezik zažvalit' užetom? |
| 40 | 26 | Zar mu nozdrve trskom probost' možeš ili mu kukom probiti vilicu? |
| 40 | 27 | Hoće li te on preklinjat' za milost, hoće li s tobom blago govoriti? |
| 40 | 28 | I zar će s tobom savez on sklopiti da sveg života tebi sluga bude? |
| 40 | 29 | Hoćeš li se s njim k'o s pticom poigrat' i vezat' ga da kćeri razveseliš? |
| 40 | 30 | Hoće li se za nj cjenkati ribari, među sobom podijelit' ga trgovci? |
| 40 | 31 | Možeš li kopljem njemu kožu izbost ili glavu mu probiti ostima? |
| 40 | 32 | Podigni de ruku svoju na njega: za boj se spremi - bit će ti posljednji! |
| 41 | 1 | Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba. |
| 41 | 2 | Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'? |
| 41 | 3 | Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema! |
| 41 | 4 | Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa. |
| 41 | 5 | Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop? |
| 41 | 6 | Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih? |
| 41 | 7 | Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim. |
| 41 | 8 | Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao. |
| 41 | 9 | Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu. |
| 41 | 10 | Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu. |
| 41 | 11 | Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju. |
| 41 | 12 | Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri. |
| 41 | 13 | Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču. |
| 41 | 14 | U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire. |
| 41 | 15 | Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini. |
| 41 | 16 | Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno. |
| 41 | 17 | Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni. |
| 41 | 18 | Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela. |
| 41 | 19 | Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno. |
| 41 | 20 | On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada. |
| 41 | 21 | K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim. |
| 41 | 22 | Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom. |
| 41 | 23 | Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu. |
| 41 | 24 | Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva. |
| 41 | 25 | Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv. |
| 41 | 26 | I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim." |
| 42 | 1 | A Job ovako odgovori Jahvi: |
| 42 | 2 | "Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš. |
| 42 | 3 | Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim. |
| 42 | 4 | O, poslušaj me, pusti me da zborim: ja ću te pitat', a ti me pouči. |
| 42 | 5 | Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. |
| 42 | 6 | Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu." |
| 42 | 7 | Kada Jahve izgovori Jobu ove riječi, reče on Elifazu Temancu: "Ti i tvoja dva prijatelja raspalili ste gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job. |
| 42 | 8 | Zato uzmite sada sedam junaca i sedam ovnova i pođite k mome sluzi Jobu, pa prinesite za sebe paljenicu, a sluga moj Job molit će se za vas. Imat ću obzira prema njemu i neću vam učiniti ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job." |
| 42 | 9 | Tada odoše Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naamata i učiniše kako im je Jahve zapovjedio. I Jahve se obazre na Joba. |
| 42 | 10 | I Jahve vrati Joba u prijašnje stanje jer se založio za svoje prijatelje, pa mu još udvostruči ono što je posjedovao. |
| 42 | 11 | Tad se vratiše Jobu sva njegova braća, i sve njegove sestre, i svi prijašnji znanci te su jeli s njim kruh u njegovoj kući, žaleći ga i tješeći zbog svih nevolja što ih Jahve bijaše na nj poslao. Svaki mu darova po jedan srebrnik i po jedan zlatan prsten. |
| 42 | 12 | Jahve blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. |
| 42 | 13 | Imao je sedam sinova i tri kćeri. |
| 42 | 14 | Prvoj nadjenu ime Jemima, drugoj Kasija, a trećoj Keren-Hapuk. |
| 42 | 15 | U svem onom kraju ne bijaše žena tako lijepih kao Jobove kćeri. I otac im dade jednaku baštinu kao i njihovoj braći. |
| 42 | 16 | Poslije toga Job doživje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, star, nauživši se života. |